Župska kronologija

piše Davor Turić

3000. godina pr.n.ere iz novijeg kamenog doba datiraju prvi tragovi ljudskog života u ovom kraju. Ne zna se kojem su narodu pripadali starosjedioci iz davne prošlosti Zabiokovlja, ali po ostacima starih gradina, zidina i kamenog oruđa da se sa sigurnošću potvrditi njihovo postojanje u to doba u ovim krajevima.

400. godina pr.n.ere (otprilike u tom vremenu) dolaskom Ilira na ovo područje iščezava staro stanovništvo i njegova kultura. Ilirska plemena Delmati i Daorsi dolaze sa sjeveroistoka. Znanost ih naziva Indoeuropljani ili Arijevci a Grci i Rimljani nazivaju ih zajedničkim imenom Iliri. Njihovo podrijetlo je jedna od najsloženijih tajni koje povijest, ali i druge znanosti poput genetike nastoje razjasniti. Ovi stepski ratnici dolaze iz današnje Rusije te područja od Urala do Kavkaza. Jašu na konjima i sobom donose metal, bakar i broncu i pokoravaju staro neolitičko sjedilačko stanovništvo. Oni podižu utvrđena naselja na uzvisinama. To su one čuvene i nama dobro poznate gradine. Uz gradine nalaze se i grobne gomile koje svjedoče o kultu umrlih. Oni se pokapaju u fetalnom položaju okrenuti prema suncu. U Župi još sačuvano 15 takvih gomila. Povijesni izvori o životu Ilira oskudni su te uglavnom o tome doznajemo iz rimskih izvora. O vjerovanjima i mitologiji Ilira se zna još manje jer rimski pisci uglavnom pišu o sukobima i ratovima u kojima sudjeluju i Iliri. Neka arheološka nalazišta svjedoče o postojanju kulta zemlje odnosno Sunca. Predmeti pronađeni u grobovima svjedoče kako Iliri vjeruju u život poslije smrti. Figure životinja koje se ponavljaju: bik, divlji vepar, ribe i ptice govore o ulozi koje su ove životinje igrale u mitologiji Ilira. Prvu pojavu Delmata, najjačeg Ilirskog plemena, na sceni pisane povijesti sačuvao nam je grčki povjesničar Polibije. U njegovom se spisu javljaju zbivanja karakteristična za čitavu povijest ovih krajeva: odnosi obale i unutrašnjosti – došljaka i starosjedilaca. Na području današnje Imotske krajine živješe Delmati sa 342 društvene zajednice zvane dekurije. Svaka dekurija brojila je oko 200 duša. Zabiokovlje bijaše granično područje između Delmata i Daorsa u periodu naseljavanja ali Delmati vrlo brzo potisnuše malobrojnije Daorse prema Naroni.

229. godine pr.n.ere započinju otvoreni ratni sukobi Ilira i Rimljana koji sa prekidima potrajaše dugih 238 godina.

180. godine pr.n.ere Delmati pustoše i pljačkaju susjedne kolonije Isejaca, naseobine sirakuške kolonije Ise, a njihova napastovanja mora da su bila česta i krajnje ozbiljna kada im Isejci nisu mogli stati na kraj, već su se uzdali u pomoć svojih zaštitnika Rimljana. Ovo je period kada se Delmati javljaju kao velik i moćan činilac na ovom području, napadaju sve susjede pa i sunarodnjake Daorse budući da su se odmetnuli još i prije propasti Ardijejske države. Naročito iza smrti Ardijejskog kralja Pleurata oca Gentijeva napadaju svoje susjede, pokoravaju ih i nekima od njih nameću danak uzimajući žito i stoku. Tako su se i Daorsi potužili u Rim.

158. godine pr.n.ere rimski senat uvažio je tužbe Daorsa i Isejaca i uputio je poslanike Delmatima koje predvodi Gaj Fani. Ovo poslanstvo Delmati ne samo da nisu primili, nego ga nisu htjeli niti saslušati, niti udovoljiti zahtjevima za zadovoljštinu Isejcima i Daorsima. Izjavili su da s rimljanima nemaju ništa zajedničko, oduzeli su im i konje koje su imali u nekom drugom naselju, a da rimljani ne pobjegoše nebi živi napustili ovaj kraj.

156. godine pr.n.ere nakon odluke rimskog senata započeo je konzul G. Marcije Figul rat protiv Delmata. Napao je iz Narona, gdje je imao jako uporište i podršku prijateljskih Daorsa. Ali ovaj prvi u nizu krvavih delmatsko-rimskih sukoba nije po Rimljane dobro započeo. Figul je u svom prvom pohodu u područje Delmata slabo prošao, bio potučen i morao se povući u Naronu. Ponovo napada početkom zime nadajući se kako će se Delmati razići i povući u svoje naseobine, te da će ih tako pojedinačno svladati. Na glas o novom napadu Delmati su se opet sakupili u svoje glavno središte Delminium, utvrdu koju Figul nije mogao osvojiti niti ratnim spravama. Okrene se manjim mjestima, neka osvoji i uništi te tako osokoljen krene i Delminium zapali gorućim strijelama te ga gotovo uništiti.

155. godine pr.n.ere Figulov nasljednik P. Kornelije Scipio Nazika napada Delmate istom taktikom i tako zauzme Delminij, odvede veliki broj pučanstva u ropstvo. Tako je završio prvi rat rimljana sa Delmatima.

119. godine pr.n.ere među Delmate krenu konzul L. Cecilije Metel. Biva prijateljski primljen jer su Delmati nakon prvog poraza mirovali. Prezimio je u Saloni gdje je i ostao do 117 godine pr.n.e. Obavljao je zadatak organiziranja Ilira ali je zemlju ipak opljačkao i od plijena sagradio Kastorov hram.

78. godine pr.n.ere izbio je treći poznati rat sa rimljanima. Delmati su iskoristili nemire na Balkanu uzrokovane prodorom Kimbra koji su protjerali Skordiske prema Vardaru i Solunu. Pogodovalo im je stanje u Rimu nakon Suline smrti, ukinu rimsku vlast i zauzmu Salonu. Ovog puta u sukob s njima poslan je prokonzul G. Koskonije koji se s borio dvije godine i oduzeo im Salonu, ali Delmate nije potpuno porazio.

57. godine pr.n.ere te ponovo 51. godine pr.n.ere ovo područje posjećuje Cezar koji je bio prokonzul Ilirika.

51. godine pr.n.ere Delmati su u savezu sa drugim ilirskim plemenima napali i zauzeli Promonu koja je bila u vlasti Liburna. Liburni se potuže svom prokonzulu i on pozove Delmate da napuste Promonu, kad oni to odbiju pošalje na njih mnogo vojske, ali ovu Delmati potpuno potuku. Cezar nije mogao ništa učiniti budući da je ratovao s Pompejem.

48. godine pr.n.ere na Delmate kreće konzular Aulo Gabinije sa svojim legijama. Iste su se satojale od 3000 konjanika i 15 kohorti pješaka. Probijajući se kroz mnoge zapreke istočnom obalom Jadrana kopnenim putem u zimi nadajući se da ce naći zaklon iza zidova Salone, bio je dočekan od Delmata kod Sinodija i biva teško poražen u jednom uskom i šumovitom klancu. Poginulo je 2000 vojnika, 38 centuriona i 4 tribuna. Orlovi legija pali su u ruke Delmata. Ostatak vojske povuče se u Salonu gdje i sam Gabinije umire.

45. godine pr.n.ere Cezar ponudi Delmatima povoljne uvjete za mir ali oni mu zauzvrat nagovijeste novi rat. Konzul P. Vatinije na njih povede tri legije, te im osvoji šest utvrđenih gradova ali se iste godine morao povuci zbog teškoća zime i nevremena. Tako je i ovaj rat završio bez pobjednika. Kada Delmati saznaše za Cezarovu smrt krenuše još slobodnije u osvajačke akcije. U jednom sukobu uništiše pet rimskih kohorti sa zapovjednikom senatorom Bebijem. Tada Delmati ponovo zauzmu Salonu i dijelove obale.

40. godine pr.n.ere prilikom podjele države za drugog triumvirata Ilirik je dodjeljen Oktavijanu. Da bi sredili prilike u tim krajevima Antonije i Oktavijan slože se na zajedničku akciju na istočnoj obali Jadrana. Vojska je krenula god. 39 pr.n.e. na lađama iz Akvileje duž obale prema Saloni koju je zauzeo i krenuo dalje na jug da pokori Partine. Pri povratku je opet zaratio sa Delmatima.

34. godine pr.n.ere Oktavijan je u svom uspješnom pohodu na plemena u dubokoj unutrašnjosti gotovo potpuno zaokružio Delmate i spremio se na veliki obračun. Vratio se iz Rima i preko Japodije i Liburnije te došao k svojoj vojsci koja je već bila u područje Delmata pod zapovjedništvom M. Agripe. Tako je započeo još jedan dugotrajan rat sa Delmatima.

27. godine pr.n.ere nakon dugogodišnjeg teškog ratovanja Oktavijan je predao ovu pokrajinu senatu. Ilirycum se počeo nazivati Delmatia, vjerovatno pod utjecajem borbi sa Delmatima.

1. st.n.ere Rimljani počeše izgradnju cesta po Dalmaciji. Svi pravci biše povezani sa glavnim gradom provincije Salonom. Nama najbliži pravac prolazi od Šestanovca, Zagvozda, Krstatica i Slivna prema Vinjanima. Kroz kotlinu u kojoj je sada smještena Župa u to doba prolazi samo konjski put.

6. godine n.ere Rimljani se spremaju zadati posljednji udarac Ilirima na ovom području. Petnaest legija i isto toliko augzilijarnih trupa gušile su kroz tri godine ovaj krvavi Ilirski ustanak Nagrada im je bila više nego velika, Delmati i ostali Iliri bili su zauvijek eliminirani kao politički i vojnički protivnik. Pokoravanje Delmata značilo je početak rimskog ropstva za sadašnju Dalmaciju.

923. godine crkva u Dalmaciji potpada pod jurisdikciju rimskog pape.

969. godine počinje vladavina Stjepana Držislava, prvog hrvatskog kralja. Spasio nas je od makedonskog cara Samuela koji je opustošio dalmatinska sela i gradove.

1015. godine hrvatski kralj Krešimir oslobađa Split i Dalmaciju od Mlečana.

1069. godine Dalmacijom vlada kralj Petar Krešimir IV (vladao Hrvatskom od 1058-1074), jedan od najslavnijih hrvatskih vladara. Spojio je dalmatinsko kopno i otoke sa maticom Hrvatskom, počeo masovnije naseljavati ove krajeve hrvatskim obiteljima.

1102. godine Dalmacija priznaje vlast hrvatsko-ugarskom kralju Kolomanu (vladao 1095-1116).

1171. godine u Splitu stoluje Konstantin, rođak cara Emanuela s titulom "vojvoda čitavog kraljevstva dalmatinskog i hrvatskog".

**12. stoljeće zapamćeno je po tome što su na vrhu Biokova mještani Gornjeg Vrdola sazidali kapelicu posvećenu Sv. Juri.

**12 stoljeće (druga polovina) za sada važi kao prvi datum koji postoji na nekom dokumentu, a da se na njemu spominje selo Vrdol. Navodno se taj dokument, na kojemu se uz Vrdol spominju još neka zabiokovska sela, čuva u muzeju u Veneciji (Italija).

**13. stoljeće (u početku) dalmatinskim selima, šumama i putovima haraju organizirane skupine bandi koje napadaju i pljačkaju bogatija imanja, upadaju u gradove u kojima vlada bezvlašće, anarhija i totalna neorganiziranost. Mještani se sami organiziraju i bore protiv ovakvih bandi.

1239. godine (3. lipnja) u ovim krajevima biva velika pomrčina sunca i o tome je napravljen prvi zapis koji se čuva u Povijesnom arhivu grada Splita.

1242. godine Mongoli su sa više od 150 000 vojnika prešli Dunav i Dravu, te poharali Ugarsku i Hrvatsku. Kralj Bela IV je pred njima pobjegao u Dalmaciju i sklonio se utvrde gradova koje Mongoli nisu uspjeli zauzeti. Tijekom opsade Trogira, Bela se sklonio na obližnje dalmatinske otoke. Uto je stigla vijest o smrti kana Ogotaja, mongolskog vladara pa su se tatarske čete vratile natrag u Aziju. Bela se vratio u Ugarsku. Država je bila poharana, a nakon odlaska Mongola zavladala je glad i kuga. Bojeći se nove mongolske provale, a uvidjevši da su tvrđave bile jedina zaštita narodu, počeo je podizati utvrđene gradove, a poticao je i crkvene te svjetovne velikaše da ih podižu. Da bi ponovno oživio opustjelu zemlju, poticao je useljavanje stranaca, kojima je dijelio povlastice. Bili su to većinom Nijemci. Počeo je i razvoj gradova, koji su kraljevim povlasticama postali slobodni kraljevski gradovi, te dobili pravo da sami biraju svoju upravu.

1348. godine čitava Evropa biva poharana neizlječivom bolešću, kugom. Umire i do dvije trećine stanovništva. Dalmacija biva također zahvaćena tom epidemijom. Oni koji preživješe podigoše zavjetne kapelice svecima koji se izravno povezuju kao zaštitnici od kuge: Sv. Roku, Sv. Sebastijanu i Sv. Fabijanu. Župljani sagradiše kapelicu Sv. Roku na brdu iznad sela nakon epidemija koje su u kasnijim vremenima poharale Župu.

1388. godine prvi bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić osvaja Dalmaciju a 1390. i sam Split.

**15. stoljeće (početak) Župa skupa sa Krstaticama čini Gornji Vrdol dok su Donji Vrdol činili Rašćane i Slivno.

1420. godine počinje u Dalmaciji Mletačka uprava. U to vrijeme regiju zahvaća nova velika epidemija kuge.

1434. godine (12. kolovoza) selo Vrdol (Vrhdol) spominje se u Kreševskoj povelji kojom je bosanski vojvoda i knez Donjih krajeva oko Sane i Vrbasa, Juraj Vojsalić, vratio vojvodi Pavlu, knezu Nikoli, knezu Vlatku Jurjeviću i knezu Vuku Vukičeviću, njima i njihovim nasljednicima zemlje koje im je oteo velmoža Sandalj Hranić. U ispravi je spomenuto i nekoliko sela zabiokovlja koje knez i vojvoda Juraj Vojsalić daje Baranu Vukčiću i braći te Hlapcu Ružiću da drže: u Gorskoj Župi selo Dragljani s pravima, granicama i kotarima; selo Kozicu s pravima, granicama i kotarima; selo Hrašćane s pravima, granicama i kotarima; selo Vrhdol s pravima, granicama i kotarima; selo Zahojani s pravima, granicama i kotarima; selo Zahodi s pravima, granicama i kotarima... To je za sada najstariji dostupni pisani trag gdje se spominje Vrdol (Župa), budući da onaj iz druge polovine 12. stoljeća, u kojem se također spominje Vrdol, još uvijek stoji nedostupan u muzeju u Veneciji.

1493. godine (po nekima par godina ranije) Turci zauzeše Imotsku i Vrgoračku krajinu a time i Župu. Vladaše ovim krajem punih 220 godina. Turci porušiše sve samostane uokolo (Makarsku, Kamenmost, Ljubuški...) želeći provesti islamizaciju. U Župi im to nije nimalo uspjelo jer je narod kriomice održavao mise po spiljama i u šumarcima predvođeni fratrima iz Makarske ili Zaostroga. Prvi katolički svećenik iz Župe bijaše fra Ilija Roglić, a sami Roglići do sada dadoše deset svećenika.

1502. godine župa Vrdol spada crkveno pod upravu franjevačkog samostana u Makarskoj. Tako je ostalo sve dokraja mletačke uprave 1797.

1527. godine velika epidemija kuge pohara ovaj kraj a u samom Splitu odnese 6000 života što biva više od polovice tadašnjeg pučanstva.

1571. godine (7. listopada) počinje Lepantska bitka, najveća u Ciparskom ratu između Turaka i Mlečana. Sultan Selim II. traži 1569. od Venecije Cipar što Venecija odbija. Počinje Ciparski rat. Lepantska bitka odigrala se 7. 10. 1571. u vodama oko grada Lepanta u današnjem Korintskom zaljevu. Ta bitka je najveći sukob galija pokretanih veslima ali i njihovo zadnje pojavljivanje u velikim pomorskim sukobima. Ova bitka je najkrvavija pomorska bitka u povijesti – 28.000 poginulih sa obje sukobljene strane. Koliko je žrtava bilo pokazuje i ime koje je dobila u turskoj historiografiji – BITKA UNIŠTENE MORNARICE. Ova bitka je bila najveća do tog doba pa broju brodova engleske mornarice koji su u njoj sudjelovali. Ono što je za nas bitno je da je to najvjerojatnije pomorska bitka u kojoj je sudjelovalo najviše Hrvata nego ikad prije, a i poslije. Ne postoje službeni podaci ali se nagađa da je u njoj sudjelovalo oko 15.000 Hrvata (uglavnom galijota) a velik broj njih je svoje kosti ostavio na dnu mora. Turci odmah pokreću invazijsku flotu od 300 galija i osvajaju cijeli otok osim grada Famaguste. Svjesni da ne mogu sami poraziti tursku mornaricu, Mlečani traže pomoć i nalaze je u papi Piu IV. koji organizira "2. svetu ligu". Toj ligi se priključuju (osim Venecije i Papinske države) Španjolska, Malta, Savoja, Parma, Genova i Toskana. U ligu su pozvani i francuski, portugalski, ruski i poljski kralj te austrijski car, no oni se nisu priključili Svetoj Ligi. Za vrhovnog admirala Svete Lige izabran je Don Juan d' Austria, polubrat španjolskog kralja Filipa II. U bitci su sudjelovale galije iz 8 gradova sa istočne obale Jadrana: sv. Nikola iz Cresa, Uskrsli Krist iz Krka, Lav iz Kopra, sv. Jerolim iz Hvara, sv. Ivan iz Raba, Žena iz Trogira, sv. Trifun iz Kotora i sv. Juraj iz Šibenika. Grad Zadar je poslao svoju galiju ali je ona zarobljena u vodama Krfa prije nego što se uspjela priključiti glavnini flote. Turska mornarica je izgubila sve brodove osim onih 15 koji su uspjeli pobjeći sa Uluč-Alijem. Od toga broja, 175 ih je potopljeno a 12 ih je zarobljeno i sačuvano. Velik broj ih je potopljen nakon bitke. Kršćani su izgubili 15 brodova i to uglavnom na desnom krilu. Turci su imali (neprovjereni podaci) 20.000 poginulih i 5.000 zarobljenih. Tom prilikom je oslobođeno 10.000 kršćanskih robova-veslača. Kršćani su imali 7.656 poginulih i 7.784 ranjenih. Više od 60% poginulih kršćana dolazili su iz Venecije (ovdje se ubrajaju i mnogi Hrvati).

1572. godine vlada Evropom i ovim krajevima nova epidemija kuge. U Splitu ostade sposobno nositi oružje samo 400 muškaraca. U Splitu i okolici ostade na životu oko 3600 pučana.

1580. godine Dalmacija bijaše, što zbog rata, gladi ili kuge, jako slabo naseljena. Split sa varošima ima 2.840 stanovnika, tri Kaštela 395, Šolta 599 i Čiovo 129 stanovnika.

1583. godine nakon žrtava ciparskog rata gdje život izgubiše i mnogi Hrvati grad Split sa svojim okruženjem ima samo 3.221 stanovnika.

1599. godine započela izgradnja stare Crkve Sv. Ivana na Župskom groblju. Radovi trajaše manje od godinu dana te je 1600. godine Crkva posvećena.

1600. godine postavljeno je zvono na Crkvu Sv. Ivana koje i danas zvoni na novoj Crkvi i najstarije je zvono na području bivše Imotske krajine.

1602. godine katoličku crkvu u splitskoj nadbiskupiji preuzima dalmatinac Markantun de Dominis nakon dvjesta godina Mletačke vladavine.

1607. godine vlada nova velika epidemija kuge koja u našem Splitu proguta 2.700 života. U gradu ostade živih 800 stanovnika a u varošima još 605.

1626. godine Gornji Vrdol broji 130 obiteljskih zajednica a svaka je imala između 30 i 50 članova.

1640. godine (9. travnja) Župu posjećuje fra Pavao Pilicer iz Rovinja. Tada su se u našem kraju još najčešće gradile male drvene kuće, od kojih tu i tamo postoje poneki kameni temelji. O načinu života u ovom planinskom kraju, dok nije bilo ni ceste ni boljih putova, kad je cijela žlibina bila zarasla hrastovom šumom, govori nam opis fra Pavla koji je došao iz Rima u vizitaciju bosanske provincije, pa je 9. travnja 1640. krenuo iz Makarske preko Biokove u imotski samostan u Prološcu i zastao u Vrdolu (sada Župa). O tomu on piše: " ... Zadržao sam se u Makarskoj do drugog dana Uskrsa. U nedjelju navečer bio sam pozvan od gosp. Brkljačića. On je imao oženjena sina koji je često putovao trgovačkim poslom po moru. Po njemu sam vratio svoje čizme, napravljene po talijanskom uzoru, hlače i kožni haljetak. Bilo je potrebno da se obučem prema običaju mjesta, po hrvatsku, s kabanicom i turskom kapom. Ovaj gosp. Martin bio je čovjek dobre savjesti, čovjek velike vjere (povjerenja), u Turskoj i u Veneciji, kao i na sultanovu dvoru i drugim krajevima svijeta, prijatan i poznat. Priredio je raskošnu večeru, pogostio me sa svom prijateljskom iskrenošću i srdačnosti, i ponudio mi svoju kuću za stanovanje, ako bi došli Turci u samostan, da bi mogao ostati bez straha. Rekao mi je da dođem njegovoj kući i da ne sumnjam u sigurnost. Kako se nisu mogli naći jahaći konji jer ih u primorju ima slabo zbog slabe paše i skupoće sijena, te unatoč tome što je njegov brat jahao za sultanov dvor, ponudio mi je jahaćeg konja do Vrdola i poslao slugu koji je imao vratiti konja... Iznad brda nalazi se crkva sv. Jurja. Da bi se mogla vidjeti treba se popeti teškim putem: tko se jedanput njim penje, drugi se put ne usuđuje. Ovaj Mlečanin je htio jedanput ići, ali kad je sišao s brda, okrenuo se crkvici sv. Jurja i rekao: "Zbogom, sv. Jure, više me nećeš nikad vidjeti!" 9. travnja, na drugi dan Uskrsa, pošlo nas iz Makarske jedanaest. U pratnji su nam bila tri čovjeka koji su imali vratiti konje, tri naše sluge, ja s dva druga, otac Tadija i otac Mate, svećenici. Otac Tadija je dobro odlučio da napusti običan put, da bi izbjegao prolazak kroz tursku tvrđavu zvanu Zadvarje koja je kasnije bila osvojena od generala Foscarinija. Otac Tadija, umjesto da pođe prema zapadu kako bi izbjegli veliko brdo Biokovo, uputi se prema istoku i pravo preko brda. Brdo je bilo toliko strmo da do g. 1640. nisam prošao teži put. Na jednom mjestu morali smo sjašiti oko pola milje, a da bismo uspješno prevalili taj put morali smo se i rukama pomagati. U noći 8. travnja, dakle u uskršnjoj noći, pao je toliki snijeg na vrhu brda da smo ga našli snijegom pokrivena. Kada smo došli u Vrdol, bili smo primljeni od nekoga kneza Marka(vjerojatno Marko Matijašević) duhovita čovjeka, vješta turskom jeziku koji je poznavao tursku zemlju. On je imao za ¸ženu kćer gosp. Brkljačića, onoga koji me je svesrdno primio. Tako smo jedne večeri večerali s tastom, a druge sa zetom. Došli su nam u susret on, njegova žena, sinovi, kćeri i služinčad, ljubeći nam ruke. Svi su u seoskoj, narodnoj nošnji. Veliko je tu poštovanje prema habitu sv. Franje i njegovim slugama. Taj knez ima mnogo kuća. Sve su od drveta, a nijedna ne dolikuje vitezu. Večerali smo po tursku, na krevetu. Taj se sastojao od položenoga drveta na zemlji. Kod njega smo sjeli s ukrštenim nogama. Počastio nas je dobrom salatom, pečenjem, janjetinom, kuhanom kokoši, dobrim kruhom i vinom, a sve je bilo postavljeno na velikom drvenom tanjuru koji je sličio punom mjesecu. Njegova kućica od drveta široka je dva koraka, visoka dva, duga osam, a pokrivena je bukovim drvetom. To je soba, kuhinja i prostor za odmor. Kuća je vezana uza štalu koja ima vrata u stojnoj kući. Tako krave, kojih ima dosta, kad izlaze na pašu, prolaze kroza stojnu kuću. Kod ovih prolaznih vrata pripremili su mi krevet koji je bio, kako sam rekao, tanko drvo sa slamom. Pokrivali smo se svojim pokrivačima. Pitao sam ove ljude u Vrdolu zašto stanuju u tomu planinskomu kraju. Odgovorili su da ima više razloga. Prvi je, čist zrak. Doveli su mi tri starca: jedan je imao 110 godina, drugi oko 120, a treći oko 130. Rekli su da ih ima još između 90 i 100 godina. Drugi bi razlog bio miran život. Ovdje nisu uznemirivani ni od Turaka ni od zlih kršćana. Mislili su, kad su spomenuli zle kršćane, na uskoke. Ti su pustošili u tim krajevima. Imali su starca koji je dugo služio kao konjanik u Italiji. Videći ga priprosta, kao i ostale seljane, upitah ga: "Kažite mi, molim vas, kako to da ste vi, koji ste toliko vremena bili u Italiji, isto tako jednostavni kao drugi koji su ovdje, a ne pokvareni kao drugi koji su bili u Italiji". On odgovori: "Oče, čim sam se vratio u ove krajeve, vratio sam se staroj jednostavnosti. " Ujutro trećeg dana Uskrsa, 10. travnja u zoru, otišli smo od kneza Marka zahvaljujući mu na gostoprimstvu. Stigosmo u Imotski (zapravo u Blato na otočić) tj. u njegov samostan, u predvečerje. U ovom samostanu stanovalo je 8. svećenika, 4 klerika, 3 laika i 4 mladića (đaka) na nauku. Od svećenika četiri su župnici i imaju pet konja. Okolo otoka postoje tri podzide, jedna po više druge. Vide se brda Puna stoke: koza i ovaca, čuje se pjevanje čobančadi i blejanje janjaca, koncert žaba itd. Oci imaju tri drvene lađice za prijevoz. Oni mi rekoše da su zbog uznemiravanja od strane Turaka mnogo stvari prenijeli (kao crkveno ruho i drugo) u Poljica i ondje udarili temelje novom samostanu, ali su ih Turci u tim namjerama spriječili. Jednom ocu, koji je bio u Italiji, rekoh: "Dragi oče, kad ste bili u lijepim krajevima Italije, zašto ste se vratili u ove nevolje, u ove opasnosti da uvijek budete uznemirivani od nevjernika (Turaka)?" On mi odgovori: "Presvijetli oče, domovina... " U petak uzoru otišli smo iz Imote... - (za Duvno).

1646. godine u Župi bijaše ranjen Hasan-aga Arapović, gospodar Vrdola, Grabovca i Zadvarja u većem dijelu 17. stoljeća. Glavni dvori biše mu u Zagvozdu (na lokalitetu Lupoglav). U Župi je imao dvore u Gradini iznad Takala. Ranio ga je Marko Matijašević – Matijaš iz Župe sačekavši ga u Biokovu (predio Blogova) dok je ovaj bježao ispred hajduka. Hajduci su ga progonili nakon što je aga u Kozici ubio hajduka Deronju. Sačekavši ga u vrletima Biokova Matijaš je drijenovom toljagom ubio njegovog pratioca subašu Mutaka a Hasan-agu izranjavao. Nakon toga Hasan-aga se spusti do svojih pričuvnih dvora u Gradini i tu ostade do izlječenja. Liječio ga je neki fra Luka iz makarskog samostana pa je liječenje dobro napredovalo. Budući da ga žena nije pohodila u Župske dvore on joj poruči da ga ne čeka "u dvorima bijelim". Bojeći se muža ona pobježe u Klis svom bratu Pintorović-begu. Ovaj je dade za ženu imotskom kadiji. U međuvremenu Hasan-aga prizdravi i vrati se iz Župe u Zagvozd (12 km). Kada su svatovi prolazili iz Klisa preko Zadvarja i Zagvozda za Imotski, mlada se prekrije prekrivačem "da ne vidi sirotice svoje", svoje male kćerkice koje je ostavila u Zagvozdu. Djeca su je prepoznala i potrčala majci. Majka ih nije htjela ni pogledati. Tada Hasan-aga progovara one poznate riječi iz narodne pjesme: "Hote amo sirotice moje,- kad se neće smilovati na vas, - majka vaša srca kamenoga!".

1662. godine na zboru u Kreševu za gvardijana imotskog samostana (od tada se samostan prvi put i spominje) izabran je fra Filip Runović. Narod se vratio u krajinu iz makarskog primorja gdje je bio pobjegao od turskog ugnjetavanja. Krajina je prije toga bila pusta a zemlja zapuštena. U čitavom Vrdolu ostalo je samo 90 obitelji da prkose turskoj vlasti.

1669. godine (17. ožujka) kod Zadvarja pogiba zadvarski dizdar Hasan-aga Arapović, gospodar Vrdola, Grabovca i Zadvarja.

1685. godine (15. srpnja) mnogi Župljani skupa sa ostalim Imoćanima, a pod vodstvom fra Mate Juranovića obraniše godinu dana prije osvojenu tursku utvrdu u Zadvarju i nakon junačke borbe protjeraše Turke sa ovih prostora. Tu osta 100 mrtvih i 16 zarobljenih Turaka. Fra Mate Juranović tu pobjedničku vojsku kompletnu predade pod upravu Mlečanima. Mletački general Petar Valier 26. siječnja 1686. godine piše: "Ovaj zaslužni otac dovede u naše podaništvo puno svijeta iz turskog podaništva iz sela Ravče, Župe, Vrdola, Drinovaca, Poljica, Vinjana i Prološca i s ovim pukom doleti na osvajanje Zadvarja i potjera Turke s onih strana".

1717. godine (2. kolovoza) čitava Imotska krajina prelazi iz Turskih ruku pod Mletačku vlast. Nakon što je Austrija u dva navrata 1716. i 1717. godine teško porazila Turke, ovi pristadoše na sporazum. Požarevačkim mirom 02. kolovoza 1717. oni predadoše Austrijancima dio Vlaške, Banat, Sjevernu Srbiju sa Beogradom i desnu obalu Save i Une u Bosni. Tako i Župa skupa sa Imotskom krajinom dođe u ruke austrijskih saveznika Mlečana. Budući da je pod Turskom vlašću narod bio tlačen, pljačkan i ponižavan, iako zaostao i neuk, sa velikom radošću i nadom dočekuje novu vlast, koja je da bi se branila od Turaka u Imotsku krajinu dovela veliku vojsku, opremu i postavila glavnu političku vlast za ovaj dio Dalmacije. U Župi su Mlečani izgradili konjušnice i postavili svoje konjaništvo. Veliku korist njihovim dolaskom imao je naš narod zbog njihovog nastojanja da razviju zanatstvo. Tada je i započela primjena zidarstva kao ozbiljnog zanata kojemu se priučio sposobniji dio muške populacije. Mlečani su prvi započeli sa otkupom vune (iako po svojim cijenama) što je bio jedan od prvih prihoda siromašnom narodu krajine.

1730. godine zavladala je Dalmacijom strašna epidemija kuge koja se ponovila i 1731. godine. Mnogo je svijeta pomrlo što je uzrokovalo lošu i nikakvu obradu zemlje i slab uzgoj poljoprivrednih kultura, pa je 1733. godine zavladala velika glad i neimaština što je još više istrijebilo ovaj narod. Mnogi krenuše u Bosnu "trbuhom za kruhom" pa tamo opet upadoše u epidemiju kuge pred kojom htjedoše pobjeći natrag u Imotsku krajinu. Mlečani ih u strahu od epidemije zadržaše u karantenama uz granicu gdje većina i umri od te strašne bolesti.

1734. godine Mlečani u Imotskoj krajini uvode svoje pismo u vođenje dokumenata. Svi su se spisi, katastri i matične knjige vodili na talijanskom jeziku. Započeli su i sa kovanjem novca koji su koristili za trgovinu u ovom kraju. Mlečani međutim nikada nisu zahtijevali da narod izbaci iz upotrebe svoj jezik, pa su se i dalje mještani služili hrvatskim jezikom tj. bosančicom sve do kraja mletačke vladavine 1797. godine.

1744. godine Župa ima 276 stanovnika u 28 obitelji.

1747. godine u crkve u Krstaticama i Rašćanima dolaze kapelani. Oni još ostaju ovisni o župniku u Župi gdje je i dalje sjedište župnika čitavog Vrdola. U Župi je tada župnik franjevac fra Frano Dorotić, koji je bio i posljednji franjevac na službi u Župi. Vjersku službu od tada preuzimaju svjetovni svećenici.

1758. godine odlukom biskupa Stjepana Blaškovića iz sastava Donjeg Vrdola (Rašćane i Slivno) odvajaju se zaseoci Luetići i Roglići. Priključili su se u Gornji Vrdol i prestali su svoje mrtve ukopavati u groblje kod Sv. Mihovila u Rašćanima. Od tada svoje mrtve ukopavaju u groblje kod Sv. Ivana u Župi.

1758. godine franjevci napuštaju službu u Župi odakle su vršili vjersku službu i u okolnim selima. Odlukom biskupa Stjepana Blaškovića u Župi stoluju svjetovni (biskupski) svećenici.

1769. godine (28. studenoga) Dalmaciju pogađa vrlo jak potres sa epicentrom u Sinju.

1771. godine svijetom se širi vijest da je savladana opaka bolest – kuga koja je od 1340. do 1771. godine ubila 75 miliona ljudi diljem svijeta.

1796. godine na području Imotske krajine kreće masovnija sadnja vinograda i voćnjaka. Prve vinograde sade fratri i oni slove kao začetnici vinogradarstva u krajini. Od tada i narod ozbiljnije kreće uzgajati lozu i praviti vino po seoskim domaćinstvima.

1797. godine (12. svibnja) Dalmacija dolazi prvi put pod austrijsku vlast. Tajnim ugovorom od 18. travnja između Francuza i Austrijanaca likvidirana je Mletačka Republika. Mnogi mladi bijaše otpušteni it mletačke vojske i sa oružjem se vratiše kućama. Nastade nered i kaos čitavom Dalmacijom. U Imotskoj krajioni nije bilo tragičnih sukoba. Vlast koja je ostala iza Mlečana biše nesposobna i nemoćna uvesti red. Imotskoj krajini tada pomogoše susjedi Makarani. Oni na svojoj skupštini (18. lipnja 1797.) izabraše odaslanike za sva mjesta u Makarskoj biskupiji. U Imotsku krajinu poslaše fra Marka Bašića, Jakova Ivaniševića i Luku Vukovića koji su imali zadatak umiriti narod i organizirati vlast do dolaska Austrijanaca. Makarani ovo učiniše kao pomoć svom zaleđu i dijelu svoje nekada zajedničke krajine. Nakon što su srdačno dočekani Makarani skupa sa domaćinima urede stanje u Imotskom. Odabrali su i delegate koji su bili zaduženi napisati svoje želje i proslijediti ih skupa sa željama ostalih delegata Dalmacije do hrvatsko-ugarskog kralja Franje I.

1797. godine (5. srpnja) župljani sa još jednim brojem okolnih sela htjedoše se pripojiti Makarskoj. Odaslanstvo od šest lica predvodio je serdar Rade Budalić a uz njega su bili harambaše: Stipan Roglić, Petar Knezović, Stipan Gudelj, Ivan Vodanović i Jakov Babić. Svoje želje napisali su i predali upravi u Imotskom sa zahtjevom da se predaju Franji I. Na tome je i ostalo.

1798. godine (23. ožujka) kapetan Colombani dobi nalog da spriječi bježanje podanika u Bosnu. Iz brigadnog zapovjedništva u Splitu stiže u Imotski kolonelo Danes koji u kratkom roku sakupi 500 naših momaka i zanovači ih u svoju mornaricu. Vlast po selima nisu mijenjali pa je i dalje seosku upravu vodio Zbor kućnih starješina na čijem je čelu bio harambaša. Ovaj je imao kao pomoć jednog ili dva čauša i jednog subašu koji je popisivao po kućama žito radi ubiranja desetine kao poreza. Kotarska ili općinska mjesta vodili su starješine koji su zamijenili ranije postavljene providure. Pandurski zbor preustrojen je i stavljen pod zapovjedništvo kolonela i serdara. Pod njihovom odgovornošću bila je javna sigurnost kotara tj. krajine. Austrijska vlast je odredila da kod vođenja manjih parnica kolonel bude i sudac.

1806. godine (16. veljače) Francuzi predvođeni Napoleonom službeno preuzimaju vlast u Dalmaciji. Time je Napoleon stvarao ozbiljnu bazu za napad na Rusiju.

1807. godine (1. siječnja) generalni providur Dalmacije Vicko Dandolo uvodi novu upravu po kojoj je ovog dana Imotska krajina ušla u sastav Makarskog okružja.

1808. godine Francuzi omogućuju našem seljaku da postane vlasnik zemlje koju obrađuje. Tada se po prvi put u povijesti naš seljak uknjižio kao vlasnik svoje imovine.

1808. godine (u listopadu) započelo se sa izgradnjom posljednje dionica Napoleonova puta, ona preko planinskog prijevoja Turije. Sam tijek gradnje opisuje poznati Hrvatski pisac Ivan Aralica u povijesnom romanu "Graditelj svratošta". Početak 1. dijela: Cestu sam gradio već treću godinu i upoznao što su to muke. Posljednja zima, ona između tisuću osamsto osme i devete, bila mi je najmučnija, i po tomu što smo gradili najtežu dionicu, onu od Zagvozda do turijskog prijevoja, i po tomu što je ljudima u planini bilo gore nego kad je cesta građena u nizini, i po tomu što sam došao u sukob s vojnim nadzornikom Jean-Baptistom Bellegardeom. Prvi sam udarac dobio kad sam na ljetnim pripremama, koje je vodio generalni direktor javnih radova Frane Zavoreo, predložio da se dvije dionice na sjevernim grebenima Biokova ne grade zimi, kao ostale, nego u proljeće i kasnu jesen. Zavoreo se suzdržao od izjašnjavanja i prijedlog proslijedio nadležnima. Već sutradan mi je odgovorio Dandolo da ne shvaćam namjere njegove vlade. On ne želi poticati gradnju cesta na štetu poljodjelstva i stočarstva, on želi da se radna snaga ratara i stočara, koja zimi stoji neiskorištena, korisno upotrijebi, pa zato ne gradi ceste da ljude muči hladnoćom, kako ja mislim, nego da ih nauči kako se i zimi može koješta dobro uraditi. Nakon ove pouke u jeku radova na Turiji uslijedio je drugi udarac. U prethodne dvije godine, gotovo na svakoj dionici, koliko je meni poznato, vojska je strijeljala po nekoliko neposlušnih. Na jednog strijeljanog dolazilo je deset bjegunaca i šume su se punile hajducima. To je ponukalo Dandola da odustane od terora i da, uz pomoć Zavorea, vojnih nadzornika i inženjera, izgradi organizaciju posla koji će, s jedne strane, paralizirati buntovnu ćud seljaka, a s druge, omogućiti da se svi ti silni radovi financiraju iz seljakova džepa. Po općinama su postojali popisi za rad sposobnih muškaraca, od kojih se rijetko koji mogao osloboditi javnih radova, jer je i za bogatije bila nedostižna otkupnina od dvjesta fra­naka. Ta je otkupnina u trećoj zimi snižena na svega dvadeset franaka, što je mogao platiti i srednje stojeći seljak, ako mu se nije zeblo i kisnulo za slavu »najvećeg među kraljevima«. Samo se siromasi sniženjem otkupnine nisu okoristili. Umijesto da u toku zime idu na rad u dva roka po petnaest dana, odsad su morali ići četiri puta po petnaest dana, jer je niska otkupnina smanjila broj obveznika, dok se obujam radova nije smanjio, jer general Marmont, koji se zbog nedostatka brodovlja i engleske prevlasti, nije mogao služiti morskim putem, nije dopustio da se gradnja ceste produži i na narednu godinu. Prihod od otkupnina dotjecao je ne samo za povećanu plaću vojnicima koji su nadzirali radnike, i za »kruh kruha«, i za šest santima po danu što su ih dobivali nadničari, nego je i povrh toga ostalo još novca. Dandolo ga je namijenio kreditiranju trgovaca koji ce biti voljni uz dugu cestu, na kojoj nije bilo nikakvih postaja, podizati kreme i svratišta. I što sam ja, inženjer dionice puta preko Turije, učinio da obezvrijedim ovaj besprijekorni sistem za mužu? Na unaprijed označenoj trasi ja bih obilježio manje odjeljke, nejednake po dužini ali približno jednake po težini posla koji će stotinu ljudi obaviti za petnaest dana. Kad bi došla nova smjena, razvrstao bih ljude u brigade od po sto nadničara, uglavnom prema selima iz kojih su dolazili, i svakoj brigadi davao po jedan odjeljak puta kao petnaestodnevni radni zada­tak. Ako brigada završi posao prije roka, što je uz najveće napore moglo biti tri dana, dobiva i plaću od šest santima i »kruh kruha« za svih petnaest dana pa uz veliko veselje odlazi kući. A desi li joj se pa ga ne dovrši iz bilo koga razloga, ostaje na radu sve dok ga ne završi, s tim da nakon plaćenih petnaest dana plaću više ne dobiva, a od zarađenog novca u plaćenom roku kupuje joj se »kruh kruha« dnevno sve dok posao ne dovrši. Završavanje posla na pojedinim odjeljcima nije ovisilo samo o umjesnosti, volji i snazi brigade. Rekao bih da je od toga najmanje ovisilo, jer su na rad dolazili sve snažni mladi ljudi, nakani da posao brzo odrade i pred zimom pobjegnu svojim kućama. Prijevremeni završetak ovisio je o obujmu radova koji su se na nekom odjeljku morali obaviti, jer nije isto ide li trasa kroz kamenjar ili preko njiva, siječe li pristranak bez potpornog zida ili prelazi preko jaruga koje treba nasipati. Nemam što tajiti, brigadama sam davao odjeljke s manjim obujmom posla nego su ga stvarno mogli obaviti. Ali ih nisam davao da podilazim lijenosti svojih sunarodnjaka, kako će me optuživati, nego da od njih mogu tražiti solidno obavljen posao, da se put za njima ne uruši nakon godinu dana, da usjeci i zavoji budu lijepo izvedeni, da na trasi ne izraste šiblje iz korijena graba koji nije sasvim iščupan. Dok je mislio da je prijevremeno završavanje posla posljedica djelotvornosti njegova sistema, Dandolo je u »Kraljskom Dalmatinu« o tomu pisao u nekoliko navrata. Neumjeren u hvalisanju, kao svi reformatori, on je u prijevremenom završavanju poslova vidio dalekosežne posljedice po sudbinu države. Dalmacija ima mnogo neobrađene zemlje, piše on, a i one što se obrađuje ne obrađuje se kako valja, pa stanovništvo oskudijeva u svačemu. Uzrok što se zemlja ne obrađuje i što slabo rađa jest malobrojno pučanstvo i njegov niski obra­zovni nivo. Da bi se izišlo iz bijede, treba povećati broj stanovnika i uputiti ih kako treba obrađivati zemlju da do­nese optimalan urod. Kako povećati broj stanovnika, žali se Dandolo, kad ti ljudi u dugim zimskim noćima gladni leže pored svojih žena i nije im do ljubavi! U krajevima gdje je prosvjećenost na visini, seljaci zimi prave djecu, a u ovoj nesretnoj zemlji, krivnjom prošlih uprava, zimi u bračnim posteljama hara glad i studen. Pišući o entuzijazmu graditelja velikog puta, Dandolu se samu od sebe nametnula misao da će ona tri kruha što ih radnik ponese kući odigrati sudbonosnu ulogu u preporodu pokrajine. Kad se muškarac s kruhom u torbi četiri put a u toku zime vrati svojoj kući, pa nahrani sebe i svoju ženu, njima će se prohtjeti milovanja i, bude li žena u periodu plodnosti, a bit ce jednom za ta četiri povratka, eto na ljeto novog poljodjelca! Nemam ništa ni protiv povećanja pučanstva ni protiv njegova obrazovanja, i Dandolo me je lako ohrabrio. Smanjim brigadama normu tako da su radišnije nosile kući pet kruha, a one ljenije po tri. To podilaženje radnicima zapazi vojni nadzornik Jean-Baptiste Bellegarde i prijavi me šefu tehničke uprave Blanchardu. Ovaj stvar proslijedi Dandolu, pod čiju sam nadležnost spadao, a Dandolo, ne mareći što sam podupirao njegov plan o povećanju pučanstva, nazva me šugavom ovcom i proslijedi predmet inženjeru Geliću, mom stručnom starješini, s preporukom da mi za kaznu uskrati polovicu godišnje plaće, a provincijalu Glumčeviću da me pozove, ukori i kazni. U studenomu mi je Gelić dao samo polovicu mjesečne plaće, a Glumčević me pozvao u Sinj. Ni ja s tvojim ponašanjem nisam zadovoljan - rekao mi je. - Zašto? - Htio si se dopasti našim ljudima. Pazi, dopasti, a ne pomoći im. Ako te Francuzi najure, naši od tvoje naklonosti neće imati nikakve koristi. Bolje je da ti tamo ostaneš i brigadama daješ odjeljke koje će završavati za petnaest dana, nego da im netko drugi na tvom mjestu daje tolike da ih neće moći završiti ni za dvadeset dana. Na to nisi mislio? E, sad se vrati na Turiju i nastoj da ponovo zadobiješ povjerenje kapetana Bellegardea. Da je meni ovo tko drugi rekao, a ne Jozo Glumčević, ja o njemu ne bih imao dobro mišljenje. Ali on, koji mi je jednom pokazivao svoj prijevod talijanskog soneta o Napoleonu sto ću ga priložiti ovom poglavlju, na ovakav stav imao je pravo. Kurva sam i s kurvom na prijestolju sjedim. Poštenje meni sasvim malo znači. Što više lajem vama, sebi više vrijedim. Iz mene kao sunce varka zrači. Jednu gospodu gazim, drugu, goru stvaram. Slobodu dajem onom tko će rob mi biti. Istinu šapćem onom koga varam. Meni gnjev ljudski slavom glavu kiti. Malo mi znači i tuđi bol i tuđa suza. Za mene zna se: ja sam jedan od Francuza. General Blanchard napustio je Turiju u veljači i nikako se nije vraćao. Nagađalo se svašta dok ne dođe vijest da su u toku pripreme za rat koji će uslijediti čim prolista gora a trava izraste za konjski zub. U travnju su se dvije brigade, jedna iz pravca Zagvozda a druga od Župe, sastale na ledinama Mašnog Dolca, najvišoj točci turijskog prijevoja, posljednji put spojile trasu duge ceste, proveselili se, zapjevali, a ujutro napustili gradilište, jer je cesta bila sasvim gotova, pa je planina, kroz koju su čitavu zimu škaljale motike, pušili lonci i zavijala pjesma, preko noći opustjela. Dan uoči završetka radova, ne čekajući na proslavu za koju je sam dovezao vino, sa čitavom vojskom i gradilište i nadzor nad njim napustio je i kapetan Bellegarde, u namjeri da po novoj cesti u Zadar dođe za tri dana usiljenog marsa, jer je General Marmont prešao u Ostrovicu i otpočeo s pokretom trupa prema Zrmanji. Marmont je žurio da pregazi hrvatske krajišnike u Lici, da se s pobjedonosnom vojskom pridruži taboru svoga idola mjesečastog pogleda i da mu pokaže kakve je momke sobom doveo, jer je znao da blijedog idola ništa tako ne veseli kao pogled na redove lijepo odjevenih i uhranjenih vojnika. Na Turiji sam ostao s Ninom Potkonjakom i Jurom Karogla­nom, majstorima koji su uza me proveli sve tri zime i radili na onim dijelovima ceste koji su iziskivali stručnu radnu snagu. Sa sjeverne strane Mašnog Dolca, uz sam put, našao sam stijenu visoku pet metara, uz nju podigao skelu i rekao Juri i Ninu da plosnatim dlijetima ravnaju kamen. Stijena je bila monolitna, ali ne baš najbolja za klesanje i zidari su s mnogo truda obavili što im je zapovjeđeno. Kad su oni s ravnanjem bili gotovi, na uglačanoj plohi nacrtao sam okvir kakvim se u gospodskim salonima uokviruju portreti predaka. Zidari su isklesali okvir, a ja sam na uokvireno polje svaki dan ucrtavao nekoliko slova, koliko su ih njih dvojica mogli isklesati.

Kad smo stresli prašinu s odjeće i ploču oprali vodom s Točka, na njoj je pisalo: Za vladanja Napoleona Velikog, pod zaštitom potkralja Ita­lije Eugenija, za vrijeme generalnog providura Vincenza Dan­dola, vojnog zapovjednika generala Marmonta, pod tehničkom upravom generala Blancharda, inženjera Gelića i podinženjera Zavorea, uz sudjelovanje cijele kopnene i primorske Dalmacije, probijen je ovaj put od granice Hrvatske do Albanije u dužini od 250 geografskih milja u toku godina 1806, 1807, 1808. i 1809. Ovoj cesti u znak harnog sjećanja i zahvalnosti za primljenu zaštitu od uzvišenog vladara dadoše ime Napoleonova cesta. Nije mi bilo pravo što je spomen-ploča pisana na talijanskom jeziku i to sam bez uvijanja rekao inženjeru Geliću, kad je sa dva visoka činovnika iz Split a izišao na Turiju da vidi kako sam ploču isklesao. - I ja sam bio tvoga mišljenja - odgovorio mi je Gelić. ­Rekao sam tame gdje je trebalo reći, da u ovu planinu najviše zalaze domaći ljudi, pa neka ploča bude ispisana na njihovu jeziku. S najvišeg mjesta mi je odgovoreno: spomen-ploča se diže za buduća pokoljenja, a hrvatski jezik nema budućnosti. I što da mu kažem, Jakove? Mislio sam, kad Dandolo proriče budućnost, ne znači da će se i dogoditi one što on prorekne, ali zacijelo znači ono što bi on želio da se dogodi.

U meni je uskipjelo i, na Gelićevo pitanje što da se kaže Dandolu, odgovorio sam: - Proroku govno u obroku! Gelić i jedan od njegovih pratilaca pravili su se da nisu čuli, a onaj treći je na povratku u Split rekao Glumčeviću da onomu svomu na Turiji skrati jezik, pa se čini da je jedino on razumio kako sam uvrijedio vlast i kako bih mogao biti kažnjen. Glumčević je pomislio da će mi taj skraćivati jezik sam, pozvao me u Sinj, ukorio, dakako, i rekao da bi za mene bilo najbolje da odem u Ramu i da se otuda ne vraćam, pod prijetnjom stroge kazne, dok me on sam ne pozove. Znao sam da me sklanja, ali tada nisam znao od čega...

1809. godine (u travnju, vjerojatno 23.) završeno je probijanje Napoleonova puta. U Mačnom docu sastale su se ekipe radnika iz dva smjera probijanja: od zapadne granice Hrvatske do Albanije. Radove su u ovom djelu izvodili domaći težaci dobivši kao naknadu dnevno "jedan kruv kruva".

1809. godine stari Župljani počeše konzumirati krumpir. Za vrijeme probijanja Napoleonova puta, vidjeli su da taj podzemni gomolj jedu Francuski vojnici pa i oni kriomice probaše. Bi im to ukusno i počeše koristiti podzemni dio biljke. Do tada je Crkva širila uvjerenje kako sve plodove koji rastu ispod zemlje šalje sotona, pa tako i krumpir. Velika glad koja je zavladala nakon francuskih ratova 1816. godine dovela je do toga da se i kod nas krumpir počinje saditi u tolikoj mjeri da je postao osnova prehrane stanovništvu. Krumpir se počeo uzgajati 1573. godine u Španjolskoj gdje je donesen iz Južne Amerike. Uzet je od Indijanaca koji su ga već tisuće godina uzgajali u području Anda. Dugo je bio cijenjen kao rijetka i skupocjena ukrasna biljka. Tek početkom 18. stoljeća krumpir je postao važna prehrambena kultura pa se danas 80 % ukupne svjetske proizvodnje uzgaja u Europi. Bogat je neophodnim mineralnim tvarima: kalcijem, fosforom, željezom, bakrom i cinkom. Potkraj 17. st. postaje glavna poljoprivredna biljka u Irskoj, pa u sezoni 1845/46. u toj zemlji nastaje velika glad i pomor zbog toga jer je urod podbacio. U Hrvatsku i Dalmaciju donijeli su ga oko 1780. vojnici koji su se vraćali iz Češke. U Imotskoj krajini krumpir je masovno i u svakoj obitelji od 1825. godine.

1810. godine (10. kolovoza) general Marmont izdaje naredbu da se izgradi velebno svratište na Turiji u čijem sastavu treba biti kuća za 6 fratara, crkva, pošta, gostionica i prenoćište za putnike namjernike i odmorište za poštanske kočije na Napoleonovu putu. Ovo "pribivalište" nikada u potpunosti nije dovršeno jer je 1914 godine došlo do kraja Francuske vladavine u ovim krajevima pa su se radnici razbježali a fra Frane Talijančić dokumentaciju o tome pohrani u Šibeniku sa natpisom "Prokleta Turija – pusta zgrada u pustoj pustoši ostade pusta". Ovaj pogibeljni put ostade zapamćen po pjesmi: Što je Lika, što li Alpe klete, kad Turija u zimu zamete. Danas svratišta nema, vide se samo lijepo isklesani temelji samostana nadomak kojih je niknula kuća obitelji Gudelj. Sam tijek gradnje opisuje poznati Hrvatski pisac Ivan Aralica u povijesnom romanu "Graditelj svratišta". U završetku 2. dijela piše: Ljeti je Vrhdol s njivama i vinogradima po vrtačama i po bigaru, s pošumljenim obroncima Biokova, prostrana i zelena dubodolina sličnija riječnim kanjonima nego krševitim predjelima Zagorja koji su najčešće pusti. A zimi, kad opadne lišće s loze i bigar poplavi, kad šiblje bjelogoričnih šuma ostane bez zelenila i pod njim se ukaže kamenje pokriveno lišajevima, čitava dubodolina postane siva, ako je sušno, ili modra, ako je kišno. Takvu sam i Turiju našao, plavu, s primjesom zelenila od gline i crvenila od njiva. Kad se u nenačetoj prirodi, kakva je bila Turija prije našeg dolaska, započne zidati velika građevina, oko koje niknu kamenolomi, klačine, hrpe pijeska i drugog građevinskog materijala, mjesto postaje zagađena rana, i tko voli prirodu, poželjeti će da nestane i gradnje i graditelja. Takva je Turija ostala kad sam je u kolovozu napustio. A sada, kad su zidovi dovršeni i kad su nestale hrpe pijeska, daske i kamenja, kad je i stijenje u kamenolomu počelo sivjeti, kad se na mjestu nereda pojavila građevina sa svoja četiri obrambena zida, sa tri stojne kuće, crkvom i kolskim dvorištem, s prelijepim vratima i krovovima od mrkog veronskog crijepa, s pjevcima na zabatima i anđelom na kupoli, sad a je turijsko svratište sličilo rijetkom cvijetu komu je stapka bijela kao kreč, a glavočika crvena kao cigla. Taj cvijet je plavu zimsku pustoš među brdima oplemenio onako kao što pustoš može oplemeniti samo kuća. Iako je Turija u kolovozu bila rana na mojoj duši, sad je rana zacijeljela i spreman sam za novi udarac koplja. Cestom niz Točak prema vratima svratišta polako sam sila­zio i promatrao čitav predio očekujući da će se netko javiti, jer iz iskustva znam da je dio puta kojim se spuštam uvijek na vidiku onih sto su na Turiji, ma na kojem se mjestu nalazili. Niti sam koga vidio niti mi se tko javio. Došao sam pred kapiju na kojoj su bila neobojena jelova vrata, vezao konje za murvu, nasmijao se Anti i rekao mu neka samo mirno sjedi u sepetu, i na nova vrata ušao u odjeljak hana za poštu i putnike. Ni izvan svratišta nije se primjećivao nered, a pogotovo ga nije bilo unutra. Štoviše, tu su uz jedan zid bile uredno složene grede, do njih tri bačve ugašena vapna, a alat je bio očisćen i poslagan u niši na zidu poštanske kuće. Vrata na kolsko dvorište, istovjetna s onima na ulazu, imala su bravu i bila su zatvorena. Ni po čemu se ne može vidjeti da je svratište napušteno iznenada i na brzinu, prije će biti da su se majstori za odlazak pripremali.

Dozivao sam onako kako se dozivlje kad se uđe u praznu kuću kojoj su sva vrata otvorena: - Hej, ima li koga? - Ni u kolskom mi se dvorištu nije nitko odazvao, pa sam prešao u odjeljak crkve i samostana. Portal crkvice i u cijelosti i u pojedinostima Didak je izveo ljepše nego sto sam ga zamislio: i dovratke s pleterom na vanjskom bridu, i lozove listove na sastavu pletera, i segmentni luk nad ravnim nadvraćem, i reljef svetog Nikole. I tornjić na preslicu napravio je Didak i u nj ugradio željezo na kojem će se njihati zvono. Unutrašnjost crkve bila je popločena, na zidove bačena prva ruka žbuke i ništa više. I u crkvi sam zazvao ima li koga, bez potrebe, jer, da je koga bilo, vidio bih ga. Tu sam promijenio poziv i odsad zvao samo: - Cvita, Cvita - iz kuće u kuću, iz kuta u kut. Popeo sam se na solar poštanske zgrade i otuda je zvao da se čuje po čitavoj Turiji, a ne samo u svratištu, jer je moguće da se krije po stijenama negdje u okolici.

1814. godine započinje u Dalmaciji druga austrijska vladavina koja potraja sve do 1918. god.

1814. godine Dalmacijom hara epidemija kuge koja se je ponavljala i u iduće tri godine. Biva vrlo jaka i pogubna tako da je značajno prorijedila čeljad u ovom kraju.

1817. godine zabiokovlje pogađa velika glad sa smrtnim posljedicama. Nakon što je kroz protekle četiri godine kuga desetkovala radno sposobno stanovništvo zemlja je ostala neobrađena, stoka zapuštena i glad je morala uzeti svoj danak. Nesretna sudbina nije napuštala ovaj narod.

1831. godine ovaj kraj pogađa epidemija kolere. Ta strašna zaraza ponovno dođe 1836. godine i u oba navrata odnese mnoge živote.

1835. godine župa Vrdol prestaje postojati i dijeli se na Krstatice i Župu. Župa dobiva sadašnje ime zbog dugogodišnjeg stolovanja župnika u našem mjestu a Krstatice ime dobiše po tome što su župski svećenici tamo odlazili redovito krstiti novorođenčad. Te godine svećenici i crkovinari dogovoriše se da će ubuduće misu na vrhu Biokova u kapeli Sv. Jure služiti i Krstački svećenik i to 31. kolovoza svake druge godine. Devedesetih godina 20. stoljeća dogovoriše se župnici da se misa na Sv. Juri služi naizmjenično zadnje subote u srpnju, isto zbog sve češćih slučajeva loših vremenskih prilika na planini Biokovi krajem kolovoza.

1835. godine rađen je katastar Župe koji se sada čuva u Državnom povijesnom arhivu u Zadru. Sastavljen je od 28 sekcija na kartonu, a svaka sekcija ima 4 lista. Postoje još dvije dodatne sekcije od po 4 lista na kojima su u većem mjerilu ucrtani zaseoci. Kod stvaranja katastra Župe sudjelovali su, uz državne stručne ljude i domaći ljudi, starci, ugledniji mještani koji su ujedno bili i vještaci u istoj komisiji. Svaka sekcija ima na sebi upisano po tri imena tih domaćih ljudi. Kapo svima (vjerojatno najstariji i u punoj duševnoj snazi) bio je Jakov Luetić rođen oko 1735. godine (gotovo stogodišnjak) i on je upisan na svakoj sekciji. Kao ostali predstavnici plemena i zaselaka potpisani su: Josip Baban, Jure Bikić, Petar Bikić, Ivan Brnić, Jure Brnić, Petar Garmaz, Jure Lelas, Andrija Lovrinčević, Jakov Lovrinčević, Luka Luetić, Marko Miloš, Mateša Šarić, Nikola Šarić, Mijo Roglić, i Andrija Turić. Svi oni su pored svog imena stavili kao potpis križ.

1838. godine u selima ispod Biokova osjetio se snažan potres. Bilo je samo materijalne štete.

1843. godine Župa ima 468 stanovnika u 74 obitelji. Split tada ima manje od 9.000 stanovnika skupa sa svim svojima varošima i predgrađima.

1850. godine Župa ima 478 stanovnika u 77 obitelji.

1855. godine Imotsku krajinu ponovno zahvati strašna bolest - kolera. Pomrlo je sila svijeta u okruženju ali je samu Župu zahvatila u nešto blažem obliku.

1857. godine Župa ima 478 žitelja. Split ima 10.857 stanovnika.

1859. godine započela je prva privatna škola u imotskoj krajini. Djelovala je u potkrovlju velike kuće Marka Luetića-Starog i to potraja do 1869. godine. Nastavu su održavali svećenici za što su od roditelja djece bili i plaćeni. Nastavu su pohađala samo muška djeca jer se smatralo da je školovanje djevojčica sramota te gubljenje novca i vremena.

1860. godine Župa ima 502 stanovnika u 79 obitelji.

1862. godine don Nikola Roglić postaje stalni pomoćnik don Mihovilu Pavlinoviću u Drašnicama. To potraja dvije godine. Don Nikola inače bijaše i prvi duhovnik splitskog sjemeništa kada je i napisao jedan od prvih molitvenika na hrvatskom jeziku "Kita duhovnog cvića". Skupa sa bratom don Stjepanom osniva zakladu za školovanje svećenika iz plemena Roglića. Iz svoje zbirke slika neke su darovali Crkvi Sv. Ivana u Župi. Oba su brata kao ugledni svećenici umrli i sahranjeni u Zadru.

1869. godine Župa ima 666 stanovnika.

1869. godine na molbu Marka Luetića –Mladog a uz pripomoć braće don Stipe i don Nikole Roglić (koji su tada obnašali dužnosti profesora i upravitelja na Klasičnoj gimnaziji i Realci u Zadru), privatna škola u Župi proglašena je Pučkom školom od 4 razreda.

1870. godine (4.- 9. srpnja) održani su 4. dalmatinski saborski izbori na kojima je u Dalmaciji pobijedila Narodna stranka. Imotska krajina izabrala je za svog zastupnika najboljeg sina Dalmacije i vođu Narodne stranke Mihovila Pavlinovića. Uz ogromnu podršku naroda održao je svoj poznati govor "Besjeda svojim biračima", gdje kaže: "Bit ćeš slobodan, ako budeš krepostan; bit ćeš prosvijetljen, ako budeš radišan; bit ćeš dobrostojan, ako budeš štedišan". Dalmatinski sabor, u novom sastavu, sastao te iste godine 25. kolovoza. Mihovil Pavlinović ostade na toj dužnosti do 18. rujna 1789. godine kada njegovi pristaše izabraše dr. Klaića, jer se Mihovil Pavlinović zbog bolesti odrekao uvjerljive pobjede na tim izborima.

1870. godine otvorena je prva pošta u privatnoj kući Marka Luetića u zaseoku Luetići.

1871. godine sazidana prva župna kuća (sada u zaseoku Rupa).

1871. godine (8. studenoga u noći) strašan potres u trajanju od 3 minute pogodio je ovaj kraj. Najrazorniji je bio u selu Slivnu gdje je izbilo oko 200 vrela. Voda se popela na visinu čovjeka i poplavila selo. Sreća da se brzo povukla u svoje podzemne tokove i tako ublažila katastrofu. Ruševina je bilo i po svim okolnim selima.

1871. godine svijetom se širi vijest o pojavi nove bolesti zvana kolera. Do danas je usmrtila više stotina tisuća ljudi. Postala je prva uistinu globalna bolest u serijama epidemija. Bolest je izbila u Indiji i nema pouzdanih dokaza o tome koliko je tamošnjeg stanovništva umrlo tijekom te epidemije, ali je britanska vojska zabilježila 10.000 mrtvih u svojim redovima. Na temelju tih brojki gotovo je sigurno da su stotine tisuća domorodaca postali žrtve. Unatoč modernoj medicini, kolera je i dalje učinkoviti ubojica.

1873. godine glad ponovno pogađa narod Imotske krajine. Prisiljeni su moliti za bilo kakvu pomoć. Toliki je učinak prouzrokovala ta glad da se i sam car Franjo Josip smilovao i dao svojih vlastitih 300 fiorina kao hitnu pomoć našem narodu. Kako nesreća baš hoće ovu čeljad tako u proljeće iduće godine led odnese svu ljetinu i potpuno uništi sve poljoprivredne kulture iza Biokove. Narod zadesi još veća glad, toliko jaka da su opstali samo zato što su jeli korenje preostalih biljaka. Pomoć vlasti za ove gladi biva beznačajna.

1874. godine u Župi je otvorena je prva Pučka Državna Škola u Imotskoj krajini. Djelovala je u privatnoj kući Ante Roglića – Mačice u zaseoku Takalo. Prvi učitelj bio je Frane Zaneta. Škola je u Takalo premještena nakon pobune mještana zbog dotadašnje lokacije škole na kraju sela (u Luetićima). Prostor nove škole je bio dosta skučen sa učionicom u tamnom prizemlju. Pohađala su je od tada obvezno i ženska djeca. Učitelje, poslužitelje i čistačicu financirala je Općina koja je morala plaćati i najam privatniku za prostor škole jer općinskih prostorija u Župi tada nije bilo.

1875. godine (25/26 travnja) na proputovanju u Južnu Hrvatsku Župu je posjetio austrijski car Franjo Josip I i prenoćio u kući nadcestara i glavara Marka Luetića. U znak zahvalnosti za gostoprimstvo od cara je dobio odlikovanje, prsten, sablju i diplomu. Dojahao je na konju iz Imotskog preko Škobaljuše i Zagvozda. Vrijeme je bilo kišno, a doček u Imotskom veličanstven. Car je imao namjeru podići moral i dati potporu narodu u Bosni i Hercegovini u borbi protiv Turaka. Nakon njegova posjeta počele su velike bune i ustanci protiv stoljetne turske okupacije.

1877. godine na inicijativu vlasti u Zagvozdu počinje se trasirati cesta za Imotski, preko Škobaljuše i Golog brda. Izgradnjom tog puta i Župljani će po prvi puta dobiti pravu vezu sa Imotskim.

1878. godine probijena je cesta iz Kozice preko Staze do Makarske, a pod zaštitom i svesrdnom potporom namjesnika Rodića. Tom prilikom Župu i ostala zabiokovska sela posjećuje namjesnik Rodić.

1879. godine poštanski uredi dobiše talijanska obilježja. Tabla, pečat i tiskanice biše pisana na talijanskom jeziku, što stvori velika negodovanja u narodu. Samo su "talijanaši" likovali, a to ponašanje svojih sunarodnjaka - izdajica naš narod nije im nikada oprostio i sa tim se nije htio pomiriti. Nakon Pošte talijanski pišu i Porezni uredi šaljući glavarima spise na talijanskom jeziku. Stvorio se veliki nered, ali se narod nemoćan oduprijeti, pomirio sa ovakvim stanjem.

1880. godine Župa ima 704 stanovnika.

1882. godine ovim područjem hara nova bolest - kozomak. Odnosi živote novorođenčadi i male djece a nerijetko i odraslu čeljad ovog ispaćenog naroda.

1884. godine ministarstvo financija u Beču dozvoljava pokusnu sadnju duhana u Dalmaciji, što je i početak kasnijeg ozbiljnijeg uzgoja ove poljoprivredne kulture.

1886. godine Župa ima 738 stanovnika u 116 obitelji. Split tada ima nešto više od 14.500 stanovnika skupa sa svim svojima varošima i predgrađima.

1888. godine u proljeće biokovska sela zahvati strašan led i studen, što uništi svu ljetinu te godine. Ponovno je zavladala strašna glad i neimaština, sa čestim smrtnim završetkom.

1890. godine Župa ima 823 stanovnika i katoličku čitaonicu. Utemeljiše je u braća don Stjepan i don Nikola Roglić u kući svog sinovca Ante Roglića (sadašnja kuća Branka Ćiće Roglića). Imala je više od 2.000 naslova koji su tijekom II. Svjetskog rata uništeni.

1890. godine sazidana je kapela Sv. Josipa uz crkovnu kuću u Takalu.

1892. godine ponovila se strašna studen i led u rano proljeće. Ponovno je narod gladovao jer je ljetina bila potpuno uništena. Glad zbog studeni i nerodnih godina ponavlja se opet 1899., 1901. i 1903. godine.

1893. godine kada je narod već ozbiljno uzgajao vinograde pogodila ih je do tada neznana bolest - filoksera. Isto se ponovilo 1897. a potpuno je uništila vinograde 1918. godine.

1895. godine Župa ima 830 stanovnika u 124 obitelji. Split tada ima nešto više od 17.000 stanovnika skupa sa svim svojima varošima i predgrađima.

1895. godine u Župu za učitelja dolazi Frano Miošić. Tada vlasnik zgrade(A. Roglić-Mačica) sagradi novu školu sa učionicom i zahodom u prizemlju te stanom za učitelja na katu.

1898. godine odobrena je brzojavna stanica pri poštanskim uredima u Župi i Zagvozdu. To su prve brzojavne stanice u okružju a koliko je to bilo vrijedno vidi se iz podatka da su iste tek kasnije zatražili pošta Lovreć 1900. a pošta Zadvarje 1902. godine.

1899. godine (17. ožujka u 21:30 sati) snažan potres zadesio je imotsku krajinu. Bilo je u čitavom kraju, pa tako i u Župi, dosta porušenih i oštećenih kuća.

1900. godine Župa ima 1.102 stanovnika. Split tada ima 18.574 stanovnika skupa sa svim svojima varošima i predgrađima.

1904. godine (18. lipnja) blagoslovljena je kapela Gospe Lurdske u Roglićima koju je uz dozvolu Biskupskog ordinarijata sagradio pred svojom kućom Ante Roglić Jurin. Obvezao se kapelu prepustiti pod nadzor župniku te za istu godišnje skrbiti i donirati 80 kruna. Kapelica je nakon II. Svjetskog rata, uz blagoslov komunistički vlast srušena, ali ju je nakon 50-ak godina obnovio njegov praunuk Branko Ćićo Roglić.

1905. godina zapamćena je kao početak iseljavanja mladića iz ovog kraja u Ameriku. U iduće tri godine iz Župe je iselilo stotine najsposobnijih muškaraca, a zapisano je da je sa područja Imotske krajine otišlo više od 1500 najzdravijih mladića.

1905. godine u Župi i Rašćanima osniva se Posudbena zadruga. Nakon ujedinjenja Narodne stranke i Stranke prava u Hrvatsku stranku koju je u Dalmaciji predvodio Ante Trumbić, počelo se voditi računa o rješavanju problema seoskog stanovništva preko raznih zadruga.

1906. godine (14. ožujka) u Župi je rođen akademik Josip Roglić, najveći hrvatski geograf.

1906. godine u Župi živi 1.117 duša u 151 obitelji i 12 zaselaka. Split tada ima nešto više od 20.000 stanovnika skupa sa svim svojima varošima i predgrađima. To znači da je tada Split bio po pučanstvu veći od Župe samo 18 puta.

1909. godine otvorena je škola u novoizgrađenoj zgradi braće Roglić u Takalu. Sastojala se od lijepe učionice smještene na uzdignutom prizemlju. Na katu je imala kuhinju i stan za dva učitelja, zbornicu i sobu za arhivu. Nova škola biva sa veseljem dočekana od naroda i od školskih vlasti te oni istu unaprijede na nastavu u šestogodišnjem trajanju. Opremiše je sa najosnovnijima sredstvima i priborom. Škola se odvijala po strogo propisanim pravilima i programima, redovito je postizala izvrsne rezultate uz maksimalno zalaganje tadašnjih prosvjetnih radnika. Zapisano je da su se u periodu do II. svjetskog rata kao učitelji posebno istakli: Juvančić Luca iz Dubrovnika sa 13 godina službe, Bašić Josip iz Imotskoga sa 10 godina službe i naš Luetić Milan sa 5 godina prosvjetarske službe u Župi.

1912. godine (1. siječnja) nakon više od 50 godina traženja, teške i uporne borbe, u državne urede diljem Dalmacije uveden je hrvatski jezik kao službeni.

1914. godine (28. veljače) u Imotskom je rođen fra Vjeko Vrčić, veliki zaljubljenik u našu krajinu, čovjek koji je neumorno sakupljao sve povijesne podatke bitne za ovaj kraj, pa je i najzaslužniji za mnoštvo podataka koje i ovdje možete pročitati. Njegov djed Mihovil Vrčić (doseljenik iz Šibenika) bijaše u Župi učitelj od 1884.-1895. godine.

1918. godine nakon sloma Austro-Ugarske Hrvatska ulazi u zajednicu sa Slovencima i Srbima stvarajući Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Narod ovog kraja nije blagonaklono gledao na ovakvu državnu tvorevinu u kojoj je vlast u Beogradu a sam kralj i velika buržoasko-hegemonistička klika ne poštuje ravnopravnost i slobodu svih naroda u sklopu Jugoslavije. Slijede česti sukobi i ustanci u raznim dijelovima Hrvatske među stanovništvom koje se nije moglo pomiriti sa ovakvim nasilnim ujedinjenjem naroda sa ovih prostora.

1918. godine (u jesen) započinje epidemija gripe "španjolice" što potraja do proljeća 1919. Bolest su donijeli vojnici nakon povratka sa bojišnica I. svjetskog rata. U Župi je u pola godine zbog epidemije bilo 80 sprovoda i to: Babana (3), Bartulovića (1), Batošića (1), Bikića (1), Brnića (1), Buljubašića (3), Garmaza (9), Gudelja (1), Lovrinčevića (12), Luetića (13), Miloša (5), Roglića (12), Selaka (1), Šarića (1) i Turića (15). Pretpostavlja se da je ova epidemija ubila između 50-100 miliona ljudi širom svijeta.

1920. godine u tijeku je ponovno podizanje vinograda uništenih filokserom. Sada se sade razne sorte američke loze koja je otporna na filokseru a izvrsno uspijeva u ovom području.

1922. godine Frano Ženko Donadini (austrougarski vojnik, kroničar i zaljubljenik u dalmatinska sela) u "Zadrugaru br XIII/1922" piše: "U Župi je i škola sa jednom učiteljskom silom, najstarija u Imotskoj krajini. Katolička čitaonica, pošta, brzojav i seoska blagajna za Župu i Rašćane. Seljani su poljodjelci te imaju posjeda i u Imotskom polju u Runoviću i u Primorju u Podgori... Župa je dala i mnogo inteligenata i svećenika, profesora i učitelja dok je i sada mlađeg naraštaja po školama".

1922. godine Frano Ženko Donadini u "Zadrugaru br XIII/1922" piše: "Župa zajedno sa Rašćanima ima koza i ovaca oko 20 000 komada a krava i konja oko 1500 komada". U to doba u župskom polju odlično uspijeva vinova loza od koje se dodija kvalitetno vino koje bi moglo biti i bolje kad bi se proizvođačima pružila stručna pomoć i kad bi se uvela proizvodnja sortnog vina iz tog područja. U prisojnoj strani Župe ima i maslina ali nema razvijena običaja njihova uzgoja. Od voća dobro uspijevaju trešnje, višnje, smokve i orasi. Po docima i vrtačama uspijevaju krumpir, slani grah, fažol, repa, blitva, razno povrće a najviše rašćika. Od žitarica dosta se sije pšenica, ječam i kukuruz ali prihodi nisu dobri zbog suše. Sije se i ozimica koja se koristi kao pokrov na štalama. Uzgaja se i duhan, ali znatno manje, budući da novoosnovana država Jugoslavija drži slabu otkupnu cijenu, za razliku od stare Austrije. U seoskim dvorištima redovito se sreću svinje i kokoši koje domaćinstva uzgajaju u za svoje potrebe. Mesa je narod imao za sebe dosta, a mnogi su ga imali i za prodaju. Neke obitelji uzgajaju i po 30 goveda, više od 150 koza i ovaca, i po par konja ili magaradi. Stoka ljeti pase u predjelima Biokova a čobani borave u kamenim kolibama (stanovima). Najveći problem stanovništvu je pitka voda. Nije je bilo dovoljno ni za ljude a kamoli za stoku. Suša je ovaj narod već tada tjerala da kruha traži po bijelom svijetu.

1923. godine potres je pogodio Imotsku krajinu. Župa je prošla sa manjom materijalnom štetom.

1927. godine (5. ožujka) rođen je Tomislav Luetić Lukin, veliki obožavatelj svega župskoga, sakupljač povijesnih podataka, kroničar i pisac prve knjige o Župi "Župa Biokovska sa rodoslovljima". Pomogao je mnogima shvatiti tko su i odakle su. Hvala mu. Umro je 30. rujna 2000. u Zagrebu gdje je i sahranjen.

1927. godine vlada strašna suša i glad. Kiša nikako nije pala pa su Župljani išli u Biokovu da iz ledenica vuku led u selo kako bi preživjeli. Zbog takve gladi i neimaštine mnogi odlučiše napustiti svoju rodnu grudu i krenuti u tuđinu. zapisano je da je Imotsku krajinu napustilo oko 6000 ljudi. Većina je otišla u Francusku, Belgiju, Slavoniju i Vojvodinu.

1929. godine (u siječnju i veljači) sela ispod Biokova zahvati strašna studen uz veliki snijeg. Toliki led još nije zapamćen ni prije ni poslije te godine. Po konobama u drvenim bačvama vino se zamrznulo. Voda u čatrnjama i bunarima biva okovana ledom, a sve žice od brzojava također od leda popucaše. Stoka je od leda crkavala. Temperatura od - 15° C nije mogla proći ni ovaj put bez ljudskih žrtava.

1935. godine Župu pogađa epidemija trbušnog tifusa. Dosta mještana oboli a za tri osobe iz Luetića to bijaše pogubno.

1937. godine snažan potres pogodio je ovaj dio Dalmacije. Bilo je materijalne štete a žrtava nije bilo.

1938. godine broj stanovnika u Župi se kreće oko brojke 800.

1939. godine započela je izgradnja cestovnog puta za Imotski a koji je trebao ići preko brda Strana na sjevernoj strani Župe. Krenulo se sa probojem na lokaciji Pisak iznad zaseoka Garmazi a grubi radovi su bili završeni do samog vrha brda. Izgradnju je financirala Županija Velike župe Cetina, radove je vodio Stipe Roglić pok. Cvitana, a nadgledao Petar Luetić pok. Kleme. U izgradnji su sudjelovali i sami mještani za što su bili i plaćeni, a predratna politička zbivanja i kasniji Drugi svjetski rat potpuno zaustaviše ovaj ambiciozni projekt.

1941. godine u Župi živi i pohađa školu Vlado Gotovac (1930-2000), veliki hrvatski rodoljub, pjesnik, esejist, govornik, intelektualac i političar. Otac mu je bio komandir žandarske stanice u Župi (u Kuli – Roglići).

1942. godine (u kolovozu) partizani zauzimaju Župu i useljavaju u školsku zgradu u Takalu čime obustavljaju rad škole koja zatvorena ostade sve do kraja 2. svjetskog rata 1945. godine.

1943. godine Talijani bombardiraju školsku zgradu (Takalo), partizansko sklonište i potpuno je razaraju.

1943. godine (17. lipnja) izlazi prvi broj "Slobodne Dalmacije", novine koja se rado čita u Župi.

1943. godine (20. srpnja) Talijani potpomognuti četnicima preobučenim u ustaške odore mučkiubiše, poklaše ili žive spališe, 22 žitelja Župe. Smaknuti su:

Baban Tekla ž. Ivana (61), Buljubašić Ante p. Stjepana (33), Garmaz Ivan p. Ante (61), Garmaz Mara p. Filipa (30), Garmaz Mara p. Jure (49), Garmaz Mijo p. Ivana (73), Garmaz Nikola p. Stipana (78), Miloš Matija p. Ivana (30), Miloš Stipan p. Mate (77), Miloš Ivan p. Jakova (68), Šarić Jure p. Ante (75), Turić Ante p. Jure (50), Turić Berislav Jurin (12), Turić Iva ud. Ante (70), Turić Iva ž. Marijana (62), Turić Josip p. Ante (73), Turić Marko p. Mate(75), Turić Pera ž. Stipe (43), Turić Radoslav Markov (12), Vuletić Ante p. Ivana (33), Vuletić Ivan p. Šimuna (87) i Vuletić Mate p. Šimuna (74).

1945. godine (u rujnu) započinje ponovo sa radom škola u Župi ali ovaj put u župnoj kući u Takalu (kuća za župnike bijaše prazna nakon što su 1942. godine četnici ubili don Jozu Braenović). Tu škola ostaje do 1952. godine.

1945. godine (u studenome) provedeni su prvi izbori za Ustavotvornu skupštinu. Jedina stranka bila je Antifašistički narodni forum i dobio je gotovo sve glasove. Glasovalo se gumenim kuglicama koju si "demokratski"mogao ubaciti i u drugu tzv. "ćoravu kutiju", ali takvi završiše nerijetko iza rešetaka ili još i gore - u crnoj zemlji.

1946. godine don Ivan Vrdoljak svećenik Župe i Rašćana organizira sadnju čempresa oko crkve Sv. Ivana Krstitelja u Župi. Sadnice je nabavio Stipe Roglić Baratićev u Tučepima a po zamolbi fabricijera Jura Roglića pok. Šimuna. Mještani Župe čemprese su obrovoljnim radom sami zasadili. Radove je nadgledao tadašnji lugar Stipan Roglić pok. Frane znan kao Galešić.

1947. godine biskup splitsko-makarski dr. Kvirin Klement Bonefačić (1924.-1954.) posjećuje Župu, i tu u Luetićima prespava dvije noći. Razgovarao je sa tada uglednim mještanima Vladom Luetićem, Jurom Babanom i Jurom Lizatovićem o crkvama u Župi, o staroj i novoj Crkvi Sv. Ivana, o Crkvici Sv. Jure na Biokovi i o svim drugim župskim crkvama. Tom prilikom kazao je kako je u Župi postojala još starija crkva i to u predjelu Topole, ali su je Turci odmah po svom dolasku srušili. Navodno su, da bi se za taj čin iskupili, Vrdolu dozvolili da izgradi novu crkvu 1599. godine. I danas su pod Topolom vidljivi ostaci starog groblja, poluzatrpani stećci, a tu su i u bliskoj prošlosti mještani prilikom obrađivanja zemljišta nailazili na grobnice sa ljudskim kostima.

1948. godine Župa broji točno 664 žitelja.

1952. godine škola napušta župnu kuću i seli u susjedstvo, u kuću Mande Buljubašić. Tu ostaje do 1958. godine.

1953. godine u Župi žive 624 stanovnika.

1956. godine (u siječnju) pao je neuobičajeno veliki snijeg koji je na ravnu prelazio 1 metar visine, a nanosi (smetovi) na nekim mjestima prelaze visine i tri metra. Snijeg se zadržao jako dugo, do samog proljeća i ostao je zapamćen kao najveći u posljednjih 60 godina.

1957. godine počela izgradnja nove škole. Zgrada je napravljena u središtu sela, na mjestu gdje je bila obiteljska kuća Ivana Roglića Antina. U fasadu zgrade ugradiše kamenje sa stare škole koja je bila u Takalu. Izgradiše je mještani Župe dobrovoljnim radom i doprinosom za nešto više od godinu dana. Troškovi izgradnje iznosiše 1 500 000 dinara. Od toga 500 000 dinara dadoše braći Roglić za otkup porušenog materijala i kamena sa stare škole, 500.000 dinara za vrata i prozore te 500. 000 dinara za dnevnice majstorima koji sazidaše zgradu. Mještani su samodoprinosom sakupili ovaj iznos novca za majstore. Fizičku radnu snagu dadoše mještani i škola se izgradi u rekordnom roku. Ista i danas stoji u Župi. Stanovi za učitelje koji se nalaze u sklopu škole sagrađeni su godinu kasnije.

1958. godine (8. lipnja) održan je zbor birača u Župi na kome je zaključeno da će se naše selo elektrificirati na svoj vlastiti teret. U tu svrhu osnovana je komisija za razrez mjesnog samodoprinosa. Određen je novčani iznos po jednom domaćinstvu od 19.000 dinara koji je bio nedovoljan pa je 1961. godine pristupilo i novom samodoprinosu kada se u dvije rate otplaćivao iznos od 38.000 dinara po domaćinstvu.

1958. godine (u rujnu) započela je osmogodišnja nastava u novosagrađenoj školskoj zgradi u u središtu Župe. Nastavu je te godine pohađalo oko 100 učenika.

1961. godine Župa ima 576 stanovnika.

1962. godine (20. kolovoza) puštena je električna struja u župska kućanstva. Stupovi (palovi) sa žičanim vodovima struju dovedoše iz pravca Vrgorca iz hidrocentrale na Jablanici. Sve fizičke radove, a posebno na kopanju rupa za stupove odradili su mještani dragovoljno. Prijevoz teških drvenih stupova do mjesta postavljanja odradiše mještani sa konjskim zapregama, također besplatno. Izgrađene su dvije trafostanice "Župa 1" uz cestu između Luetića i Roglića, a služi za opskrbu strujom ta dva zaseoka, i "Župa 2" na ulazu u zaseok Garmazi a služi za urednu opskrbu strujom škole, crkve, Takala, Garmaza i Turije.

1965. godine iznad Župe, na najvišem vrhu Biokova Sv. Juri (1762 m), niče veliki toranj sa odašiljačem RTV Zagreb. Završen je u listopadu a da bi se mogao postaviti na najviši vrh Biokova porušena je kapelica Sv. Jure iz 12. stoljeća i ozidana nova kapela, malo istočnije ispod samo vrha brda, dvadesetak metara prema Župi. I ovu su kapelu izgradili mještani Župe.

1971. godine u župi živi 557 žitelja.

1973. godine (24. prosinca) počeo je sa radom omladinski disco-club u prostorima osnovne škole. Vikendom i praznicima plesne večeri se održavaju sve do 1982. godine. Ostaju zapamćeni novogodišnji dočeci gdje je znalo biti više od 200 posjetitelja. Mladi su dolazili iz Imotske i Vrgoračke krajine pa čak i iz Makarskog primorja. Klub je osnovao i vodio Davor Turić, a nabava novih gramofonskih ploča financirana je iz simbolične cijene ulaznica.

1976. godine (16. siječnja) "Slobodna Dalmacija" donosi članak Žarka Luetića u kojem se po prvi put piše o stećku u zaseoku Luetići. Prizor na stećku prikazuje Sv. Juru na konju kako kopljem ubija zmaja, oslobađajući žrtvovanu djevojku. Stećak je visok 157 cm, širok 228 cm a debljine 35 cm. Na poleđini stećka stoji isklesan križ. Težak je više od 3 tone a potječe iz 14. stoljeća. Stećak su Luetići donijeli sa Plužina i postavili ga na postolje u centru zaseoka.

1977. godine prvi put u novoj školi kreće sa radom školska kuhinja.

1980. godine kroz Župu je puštena u promet suvremena asfaltna cesta sa dvije magistralne trake. Ista je napravljena po trasi starog Napoleonova puta, osim kroz Turiju gdje je probijena nova trasa sa manjim usponima i blažim zavojima. Cesta je dosta proširena a mještani su bez naknade ustupili zemljište Hrvatskom cestama. Bila je zamišljena kao alternativa Jadranskoj magistrali, potez Vrgorac – Šestanovac ali je gradnja zastala kod Biokovskog sela i do danas (2008.) nije dovršena.

1981. godine (u lipnju) prestaje nastava u Osnovnoj školi Župa za više razrede(V, VI, VII i VIII). Ostala je nastava za prva četiri razreda. Ove godine biva asfaltirano školsko igralište.

1989. godine (u lipnju) zbog nedostatka djece potpuno prestaje nastava u Osnovnoj školi Župa.

1990. godine (22. travnja) održani su u Hrvatskoj prvi višestranački izbori. U Župi je odaziv bio stopostotan. Pobijedio je HDZ i Dr. Franjo Tuđman u gotovo isto takom omjeru. Narod je jedva dočekao novu Hrvatsku vlast pa je na samom glasačkom mjestu bilo i suza radosnica u očima starijih mještana.

1991. godine broj stanovnika u Župi je pao na 216 stanovnika.

1991. godine (1. kolovoza) pogiba vitez Domovinskog rata bojnik Zdeslav Turić (r. 1969.) sin Marka i Gordane rođ. Sulić, pripadnik postrojbe za posebne namjene MUP-a i MORH-a. Život junački gubi skupa sa znanim domoljubom Mirom Barešićem i još dvojicom suboraca tijekom vojne akcije uništavanja četničkih utvrda u Miranju Donjem u zaleđu Biograda. Sahranjen je uz sve vojne počasti 6. kolovoza 1991. na zagrebačkom groblju Mirogoj. Pogrebni obred i Svetu misu predvodio je velečasni Živko Kustić uz pratnju velikog broja svećenika. Uz nazočnost brojnih pripadnika HV i mnogobrojne zagrepčane, pored ostalih od Zdeslava se oprostio gradonačelnik Zagreba Boris Buzančić. Zdeslav je prvi dragovoljac iz grada Zagreba koji je poginuo u Domovinskom ratu.

1992. godine (29. prosinca) Hrvatski sabor proglašava Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj po kome Župa pripada općini Zagvozd u Splitsko-Dalmatinskoj županiji. Time je bivša općina Imotski podijeljena na 8 novih općina.

1993. godine (22. studenoga) junačkom smrću pogiba vitez i dragovoljac Domovinskog rata Mario Luetić (r. 1967.) sin Jure i Anke rođ. Turić. Život gubi u akciji specijalne postrojbe HV, bojne "Zrinski", na Južnom bojištu. Sahranjen je uz sve vojne počasti 24. studenoga 1993. na mjesnom groblju u Župi. Pogrebni obred i Svetu misu predvodio je župnik don Ivan Babić uz pratnju velikog broja svećenika. Uz nazočnost brojnih pripadnika HV, mještana Župe i imotske krajine, pored ostalih od Marija oprostili su se načelnik općine Zagvozd Boženko Dedić i zapovjednik bojne "Zrinski", pukovnik Miljenko Filipović.

1994. godine (10. srpnja) splitsko-makarski nadbiskup msgr. Ante Jurić u svom pastirskom pohodu u župu Sv. Ivana udijelio je sakrament svete krizme mladim vjernicima u Župi.

1994. godine (10. srpnja) blagoslovljena je obnovljena kapela Gospe Lurdske u Roglićima. Obnovio ju je Branko Roglić – Ćićo a blagoslov je obavio nadbiskup Ante Jurić osobno.

1995. godine (4. kolovoza) kod Sv. Roka na Velebitu kao prva žrtva u akciji "Oluja", nakon što je čitavi rat proveo na prvim crtama bojišnice, junački pogiba vitez Domovinskog rata, pripadnik BAT-a (specijalna postrojba MUP-a) Viktor Lizatović (r. 1968.), jedinac sin Marijana i Jasminke rođ. Radić. Sahranjen je uz sve vojne počasti 8. kolovoza 1995. na mjesnom groblju u Župi. Pogrebni obred i Svetu misu predvodio je župnik don Ivan Babić uz pratnju velikog broja svećenika. Uz nazočnost velikog broja pripadnika HV, mještana Župe i zabiokovlja, pored ostalih od Vite oprostili su se načelnik općine Zagvozd Boženko Dedić, saborska zastupnica Gordana Turić i zamjenik načelnika PU Splitsko – dalmatinske Jozo Sikirica.

1996. godine (23. lipnja) otvorena je nova pošta u prostoru bivše Osnovne škole u središtu Župe. Tom prilikom puštena je u rad i nova automatska telefonska centrala u Rašćanima što je u pedesetak župskih kućanstava dovelo telefon. Cijena priključka bijaše 1.000 DM (4.000 kuna) u gotovini ili još 20% na 12 rata. Zbog lošeg uzemljenja i čestih kvarova kod jačih grmljavina glavni telefonski vod biva 2003. godine uspješno rekonstruiran.

1997. godine završena je modernizacija elektro mreže na potezu od Vrgorca do vrha Turije. Izmijenjeni su drveni stupovi (palovi), po zaseocima su postavljeni novi armiranobetonski stupovi, zamijenjene stare aluminijske žice novim samonosivim izoliranim kablovima, te kroz zaseoke postavljena javna rasvjeta.

1997. godine u Župi živi samo 123 stanovnika većinom srednje i starije dobi.

2000. godine kroničar i pisac Tomislav Luetić objavljuje svoju knjigu "Župa Biokovska sa rodoslovljima" u vlastitoj nakladi a tiskanu u Grafičkom zavodu Hrvatske d.o.o. Zagreb.

2002. godine započelo se sa završnom fazom izgradnje vodovoda do Župe iz pravca Rašćana čime je i ovaj kraj postao dio nove Vrgoračke vodovodne mreže (od 1997. godine voda se distribuira iz CS "Banje" sa dubine od 40 metara). Kroz Župu je postavljeno 5100 metara visokokvalitetnih vodovodnih cijevi (uvezene iz Njemačke) kao glavni vod a izgrađena su i tri objekta vodoopskrbe: CS "Župa 1", VS/CS "Župa 2" i VS "Turija".

2003. godine (srpanj – listopad) Župska domaćinstva priključena su na novu vodovodnu mrežu. Cijena priključka biva vrlo povoljna (oko 1.200 kuna) zbog vrijednih donacija naših uglednih mještana.

2003. godine (21. studenoga) Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić posjećuje općinu Zagvozd i grad Vrgorac kojom prilikom je pustio u rad novu vodovodnu mrežu za 80 domaćinstava Župe vrijednu 5.5 milijuna kuna. Za tu priliku je na glavni vod kod zgrade nove pošte postavljena slavina kako bi se njenim simboličnim odvrtanjem vodovod pustio u rad. Predsjednik se u pratnji splitsko-dalmatinskog župana Krune Peronje i direktora Hrvatskih voda Jakše Marasovića na putu za Vrgorac zaustavio pokraj spomen-ploče Napoleonove ceste u Mačnom docu, naglasivši važnost prometnog povezivanja i u to doba.

2003. godine (27. rujna) osnovana Etno-eko udruga "Vrdol" Župa. U tijela udruge izabrani su: za predsjednika Dinko Vuletić, upravni odbor: Frane Turić, Tomislav Luetić, Stjepan Roglić i Ivo Roglić, tajnica udruge Melita Luetić, nadzorni odbor: Igor Roglić, Branko Miloš i Miro Buljubašić.

2003. godine (15. do 20. rujna) asfaltirani su zaseoci Luetići, Garmazi i Turići. Radove su financirale Županijske ceste, izvelo ih je Građevno d.d. Vrgorac, a mještani zaseoka su organizirali prigodne veselice gosteći hranom i pićem izvođače radova. Zaseok Takalo asfaltiran je godinu dana ranije na vlastitu inicijativu i o vlastitom trošku.

2008. godine u Župi žive samo 67 većinom starijih žitelja, što čini samo 10 % od broja ljudstva koje je ovdje živjelo prije 50 godina.

2012. godine (04. lipnja) zatvoren je poštanski ured u Župi, nakon 146 godina neprekidnog rada. Uprava Hrvatskih pošta svoju odluku opravdava činjenicom da je ovaj ured postao nerentabilan.