Akademik Josip Roglić rođen je u Župi Biokovskoj 14. ožujka 1906. godine od oca Cvitana i majke Joze (rođena Rakić sa Ravče). Imao je četiri sestre (Anđeliju udanu za Antu Garmaza - umrli u Novom Zealandu , Maru udanu za Matu Garmaza - umrli u Argentini, Ivu udanu za Petra Luetića-Klemina i Mandu koja se nije udavala), te dva brata Stipana koji je zasnovao obitelj u Župi (Stipin sin Cvitan i danas živi u rodnoj kući akademika Roglića), te Antu koji je poginuo 1943. u Argentini. Pučku školu završio je u Župi odakle odlazi na školovanje u Split gdje završava klasičnu gimnaziju. Nastavlja školovanje u Beogradu i tu 1930. godine završava Filozofski fakultet (geografsko-geološka grupa znanosti). Profesorski ispit polaže skupa sa doktorskom disertacijom 1934. godine s temom „Biokovo, fizičko - geografske osobine”. Sudjeluje u nizu specijalizacija i znanstvenih putovanje diljem Evrope i svijeta. Od 1945. godine je redoviti profesor Prirodoslovno – matematičkog fakulteta u Zagrebu. Inicijator je obnavljanja Geografskog društva Hrvatske (1947.) i njegov predsjednik, a jedan je od utemeljitelja Speleološkog društva Hrvatske (1954.) i njegov predsjednik. Već 1968. godine pokreće ideju za izgradnju auto-ceste Zagreb – Split koju posebno žestoko zastupa i kasnije za vrijeme hrvatskog proljeća. Od 1960. je bio izvanredni, a od 1964. redoviti član Razreda za prirodne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti - HAZU. Akademik Roglić je kao profesor i znanstvenik ostavio dubok trag u razvoju hrvatske geografije i znanosti općenito. Posebno se bavio istraživanjem geomorfologije krša, prometno-geografskom problematikom, fenomenima litoralizacije i globalizacije... Objavio je više od 150 znanstvenih i stručnih članaka.
Kao ekspert sudjelovao je na mirovnoj konferenciji u Parizu 1947. godine. Veliku ulogu imao je kao član komisije za razgraničenje pri vladi NR Hrvatske i Jugoslavije. Organizirao je popis stanovništva Istre kojom prilikom je stekao velike zasluge za pripojenje Istre Hrvatskoj budući je bio stručni predstavnik Jugoslavenske komisije za razgraničenje u Istri.
Umro je u Zagrebu 18. listopada 1987. godine ostavivši iza sebe dva sina: Gorana (dr. kemije živi u Zagrebu) i Mladena (dipl. arhitekt živi u Bjelovaru).
Vjerojatno nije slučajno da je za prvi svezak odabrano tematsko područje o kršu koji je istraživao s opće geografskog, a posebno geomorfološkog aspekta. Upravo su istraživanja krša dala svjetsku prepoznatljivost znanstvenom radu akademika Roglića te ga učinila svjetskim autoritetom za pitanja geomorfologije krša. Tako mu je, na primjer, pripala čast da napiše i prvo poglavlje «Historical Review of Morphological Concepts» u svjetski poznatom djelu «Karst – Important Karst Regions os the Northern Hemisphere» koje je 1972. godine izašlo u izdanju Elsevier publishing company, a čiji su urednici M. Herak i V. T. Stringfield. Stoga nas posebno veseli što možemo na jednom mjestu pronaći i pročitati glavna Roglićeva djela o krškoj problematici. U ovom svesku je obuhvaćeno dvadeset Roglićevih članaka objavljenih na hrvatskom jeziku u razdoblju od 1938. do 1983. godine.
Tu se mogu naći sljedeći radovi:
Tekst: prof.dr.sc. Mate Matas
Priredio: Aleksandar Lukić
Izvor: Geografija.hr
Akademik i redoviti profesor kirurgije Vladimir Luetić, rođen je 17. lipnja 1927. u Imotskom od oca Ivana Luetića, pok. Vladimira, iz Župe i majke Valerije, rođ. Marče, iz Imotskoga.
Tijekom školovanja mijenjao je mjesta. Kako mu je otac bio prosvjetni radnik, školski nadzornik i službenik Ministarstva prosvjete mijenjao je mjesta službovanja, pa i boravka (Imotski, Split, Zagreb). Najveća promjena dogodila se kada su mu oca ujesen 1941. Talijani izgnali iz Splita s još 90 hrvatskih obitelji. Tada je s obitelji doselio u Zagreb.
Stjecajem tih okolnosti Vladimir je osnovnu školu polazio u Imotskom i Splitu, gimnaziju u Splitu i Zagrebu, a Medicinski fakultet u Zagrebu.
Za vrijeme služenja vojnog roka u Rijeci bio je liječnikom u Bakru i drugdje u području otoka.
Na klinici Rebro u Zagrebu specijalizirao je kirurgiju i postao vrhunskim stručnjakom za krvne žile. Od 1977. redoviti je profesor kirurgije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Bio je šef Zavoda za kirurgiju krvnih žila na Kirurškoj klinici Rebro u Zagrebu, kojemu je i utemeljitelj. Osnovao je vaskularnu kirurgiju kao struku na Medicinskomu fakultetu u Zagrebu; organizirao je subspecijalnost iz vaskularne kirurgije, te tako odgojio brojne stručnjake za potrebe Hrvatske.
Objavio je 148 radova, jednu monografiju, i dva poglavlja o angiokirurgiji u knjigama domaćih autora. Uredio je 10 zbornika poslijediplomskih studija iz kirurgije, od čega su tri međunarodna, dvojezična. Radovi su mu citirani u domaćim i inozemnim publikacijama.
Usavršavao se u vodećim klinikama Njemačke i Italije. Znanstveni profil izgradio je kao član Humboldtove fundacije. Bio je gost-profesor na Medicinskomu fakultetu u Milanu za predmet angiokirurgije na poslijediplolomskomu studiju. Izabran je za člana Znanstvenoga komiteta za angiokirurgiju Europske unije.
Godine 1990. izabran je za dopisnoga, a 1992. za redovnog Člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU).
Od početka Domovinskog rata djelatno se uk1jučio u obranu Hrvatske, preuzevši dužnost šefa kirurgije u Glavnomu stožeru zdravstva Ministarstva zdravlja Hrvatske. Organizirao je i uveo u funkciju kirurško zbrinjavanje ranjenika u tzv. integriranoj medicini. Rezultate rada redovito je objavljivao u Hrvatskoj, Austriji i Italiji. U ratu je objavio 9 publikacija vezanih uz probleme ratne medicine.
Od 1992. Obnašao je dužnost predstojnika kirurške klinike Kliničke bolnice Split, gdje je došao na zamolbu kolegija Kirurške klinike KBC Split i Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, za vrijeme najtežih ratnih zbivanja na širem području Južne Hrvatske, Hercegovine i Bosne.
Predstavnik je Republike Hrvatske u svjetskom udruženju ratnih kirurga tj. "Ambroise Pare International Military Surgery Forum".
I dalje se bavi studijem ateroskleroze, osobito izradom standarda za operativne zahvate kod tzv. "generalizirane ateroskleroze krvnih žila", kao dijela njegova glavnoga i višegodišnjeg znanstvenoga rada. Nositelj je visokog odličja za zasluge u Domovinskom ratu.
Akademik Vladimir Luetić oženio se Mirom-Klementinom Janković, pravnicom. Ona je unuka dr. lve Pilara (poznatog pod imenom, Südland) autora vrlo važnog dijela, "Južnoslavensko pitanje", i kćer doktora Tome Jankovića, jednog od vođa HSS-a kojemu je Udba tragično skončala život u Kaznionici u Sremskoj Mitrovici 1951. S njom ima dvoje djece: Tomislava i Ivanu. Tomislav je specijalizirao dječju kirurgiju, a Ivana je arhitektica i udala se za arhitekta Vinka Penezića. Imaju dvoje djece, Luku i Matiju. Tomislav je oženio Mariju (Dašku) Domljan, imaju sina Ivana.
Prof. dr. Vladimir Luetić umro je u veljači 2000. godine od prsnuća srčane aorte. Za života je liječio preko 24 000 pacijenata. Zapamćen je po humanosti i svjesnom radu, kao utemeljitelj hrvatske angiokirurgije te kao profesor koji je školovao 24 kirurga i 24 angiokirurga.
Izvor: Tomislav Luetić – Župa Biokovska sa rodoslovljima
Autobiografija
Rođen sam 5. ožujka 1927. kao najmlađe (12) dijete Luke Luetića p. Marka i Ive rođene Šarić p. Ivana.
Šest razreda pučke škole završio sam u Župi. Nakon četvrtog razreda odbijena mi je molba Šibenskog sjemeništa da me primi na daljnje školovanje, a roditelji su se već bili ozbi1jno pripremili da me pošalju u svećenike. Nakon odbijene molbe odjeću i cipele dobio je p. nećak Mladen kad je otišao u gimnaziju u Split. Mene dopade druga sudbina: čuvanje ovaca i koza i obrada zemlje. Tek kasnije od svoje 21. do 38. godine života završio sam nižu gimnaziju, srednju radiotehničku školu (ilegalno), pola elektrotehničkog fakulteta i pet raznih vojnih časničkih i dočasničkih škola u trajanju od tri mjeseca do dvije godine. Na temelju tih vojnih časničkih škola priznata mi je od Savjeta za prosvjetu VSS i status profesora srednje škole.
Došao je rat, proglašena NDH, ali već u ljeto 1942. dođoše partizani i nas mladiće i djevojke imenovaše skojevcima. Tada skupljaj pomoć za partizane, idi na sastanke i konferencije, noću idi na rušenje ceste, ili kad su se prilike promijenile, na popravljanje te iste ceste. U proljeće 1944. netko je napravio plan i za mene: poslati me u partizane. Nakon dugog skrivanja pred partizanskim ophodnjama, prisiljen sam 1. lipnja javiti se "dobrovoljno" u partizane. Nakon nešto više od dva mjeseca, za sačuvati živu glavu bio sam prisiljen bježati iz Biokove. Neki pravoslavac Lazo Ninković, da bi opravdao svoj propust, optužio je mene komesaru satnije, da sam ja pustio nekoga Matu Radića da pobjegne. Zbog toga nastade svađa između mene i komesara koji nije htio ni saslušati da ja kažem kako Je bilo. Iskoristivši zgodnu priliku, o čemu sam već pisao pod naslovom "Prst Božji po treći put", jednoga jutra našao sam se u Imotskom, a zatim stigoh u Split k sestri Mariji koja bijaše izbjegla ranije. Međutim, kratko je trajala moja sloboda. Već 26. listopada 1944. partizani su bez borbe ušli u Split.
Nastao je lov na Hrvate, a Luetići su među prvima na redu. Antu, župana, ubiše odmah 2/3. studenoga, Bartula Luetića par dana kasnije, brata mi Jozu zatvoriše, njegova sudbina je neizvjesna. Po savjetu našega prijatelja pok. Mirka Franića, da bih olakšao položaj brata loze, javio sam se dobrovoljno u mornaricu. Raspoređen sam u mornaričku pješadiju. Jedne noći ukrcaše nas u parobrod i zaplovismo za Zadar. Dospio sam u Nin u šibensku bojnu koja je bila u sastavu Kvarnerskog odreda i s njom sudjelovao u oslobađanju hrvatske Istre. Uskoro smo se vratili na o. Vis u Komižu. Tu sam doživio promjenu nova u omjeru nepravednom za Hrvate, kako sam već naveo u ovoj knjizi. Časnici su dobili prvu plaću 2-3 tisuće dinara ovisno a činu, a mi vojnici po 100 dinara. Početkom kolovoza na rasporedu u Šibeniku poslan sam na izvidnicu Sv. Mihovil na o. Ugljanu u polu-srušenu zgradu, bez vrata i prozora i bez vode.
Početkom ožujka 1946. premješten sam na izvidnicu Bonaster na otoku Molatu. U rujni 1946. na Bonaster je došao zapovjednik ratne mornarice admiral Josip Černi. Zamjenjivao sam zapovjednika izvidnice. Upravo sam držao nastavu iz pomorstva onoj nekolicini mornara, služeći se skriptom iz hrvatske mornarice. Nakon prijavka, naredio mi je da produžim,a on je sjeo i slušao predavanje cijeli sat. Zatim je pregledao one malo arhive. I kad je našao sve uredu, upitao me što su mi p. Ante Luetić, župan i Andrija Luetić, profesor i stao me nagovarati da se aktiviram. Meni je bilo hitno pomoći stare i nemoćne roditelje koji nisu imali prihoda, te pristadoh. Nakon 12 dana dobio sam čin mlađeg vodnika, placu 1725 naređenje da se odmah javim u Mornaričku školu (MPŠ) u Divulje, jer 1. listopada počinje nastava. Roditeljima sam odmah poslao 1.000 dinara i tako nastavio.
U Divuljama bio sam u vodu signalista. Bili smo gotovo sve Hrvati iz hrvatskoga priobalja. Tako je bilo i u ostalim specijalnostima. Školu završih prvi po rangu i ostaviše me u školi kao instruktor sljedećoj generaciji - na mjesto koje još nije bilo formacijski predviđeno. Zbog toga se moj uspjeh okrenuo na moju štetu. Svi ostali signalisti otišli su na brodove ili za zapovjednike izvidnih postaja i dobili postavljenje s plaćom od 3.300 dinara, a ja ostao bez postavljenja s plaćom od 1.725 dinara koja se nije mijenjala više od godinu dana. Nakon školovanja, po nekoliko mjeseci bio sam u Puli, Splitu, Šibeniku i o. Žirju, a onda sam u ljeto 1948. postavljen za zapovjednika izvidnice Sv. Ana u Šibeniku i konačno dobio plaću koja mi pripada, 3.300 dinara. Po potrebi službe u travnju 1949. postavljen sam za omladinskog boljševizma i Informbiroa. Upravo tim zalaganjem stekao sam povjerenje kod komesara bojne Drage Mikulandre (zv. Jestre) iz Bilica, i to stečeno povjerenje me spasilo da ne odem na Goli otok. Naime, jednoga dana dok sam držao predavanje pozvao me komesar. Kad sam došao u njegov ured, dao mi je dopis iz Imotskoga da čitam. Piše da sam od 1942. do 1944. bio aktivan omladinac, da sam izvršavao sve zadatke itd., ali da sam 1944. dezertirao iz Biokove iz Imotskog odreda i ostavio ranjenika u Biokovi. U potpisu je stajalo puno ime i prezime jednoga Župljanina. Ispričao sam komesaru točno kako je bilo. Kad me je on pomno saslušao, rekao je da napišem izjavu i da nastavim raditi kao do sada, a ono pismo zapalio je nad pepeljarom. Godine 1950. smijenio je Tito zapovjednika mornarice Josipa Černog, a nas Hrvate koji smo postali već dobri pomorci, raselio je po kopnenoj vojsci za zapovjednike vodova. Na naša mjesta došli su Srbi. Ja sam u Puli, gdje sam "po potrebi službe" došao iz Skradina, predao dužnost jednom Srbinu, satniku koji ni plivati nije znao. Od tada u mornarici prevladavaju Srbi.
Točno 17. prosinca 1950. došao sam u Gospić za zapovjednika voda za vezu jedne pješačke bojne, gdje sam proveo oko 9 mjeseci. Tu sam počeo dolaziti u prepirku i sukob s pojedinim časnicima Srbima. Iz Gospića sam poslan u časničku školu za vezu u Škofju Loku 1951. - 1953. opet sam bio među najboljima. U Zagrebu najduže sam bio zapovjednik radiovoda u pukovniji za vezu V. armijske oblasti koji je bio u drvenim barakama na Bukovcu. Zapovjednik pukovnije bio je bosanski velikosrbin, potpukovnik Vlado Dobrovocki, pravi hrvatožder koji zapravo nije volio nikoga. Nakon što sam 1955. u Kruševcu završio školu o atomskom oružju, bio sam određen za predavača časnicima i dočasnicima iz atomskoga oružja. Svaki tjedan imao sam po jedno predavanje. Jednom iznesem istinit podatak da jedan gram materije pretvoren u energiju daje 25 milijuna kWh energije, a zapovjednik Dobrovocki, iako je prethodno potpisao moj konspekt koji je bio obvezan i u kojem je stajalo i to, glasno pred svima reče: "Neće to bit' tako!" Ja postavih Einsteinovu formulu o odnosu mase i energije i izvedem na ploči dokaz, na što svi prisutni meni zapljeskaše s uzvikom "tako je". Poslije toga, ja više nisam određivan za dežurnog koji časnika nego za pomoćnika dežurnoga koji dežura poslije ponoći. Kad je trebalo spremiti jednoga potpukovnika za polaganje pukovničkog ispita, mene je taj isti Dobrovocki zadužio da ga pripremam oslobodivši me svih drugih zaduženja, a kad sam ja podnio molbu za polaganje podporučnikog ispita, napisao je da "nema formacijske mogućnosti". U tom slučaju nema ispita. I tako tri puta. Često mi je prigovarano što se služim svojim hrvatskim jezikom i u godišnje službene ocjene pisali su da nisam svladao vojnu terminologiju. Na kraju saznali su da ja ilegalno pohađam večernju radiotehničku školu i da bi me spriječili, Dobrovocki je osobno napisao zahtjev da me se premjesti iz pukovnije. Premještaj je uslijedio u kolovozu 1958. u Rijeku u Prometni vojni školski centar, za nastavnika veze, ali ja sam već bio maturirao.
U siječnju 1960. iz Rijeke sam premješten, opet "po potrebi službe" u Škofju Loku u nastavnu bojnu veze. Ogorčen zbog diskriminacije, sprječavanja u napredovanju i školovanju, napravio sam molbu za prijevod u rezervu i 1. srpnja 1960. bio sam civil - napustio i JNA i partiju kojima nikada nisam pripadao duhom. Bez mirovine, bez stana, s dvije plaće otpremnine i potvrdom da imam 15 godina priznate službe, došao sam u Zagreb.
Kako nisam dobio ni od koga stipendiju, zaposlio sam se u Električarskoj školi učenika u privredi u Zagrebu računajući da ću moći uskladiti satnicu s rasporedom na Elektrotehničkom fakultetu. Predavao sam nekoliko stručnih predmeta iz područja elektrotehnike, a najduže tehnologiju elektrotehničkoga materijala, pa sam iz toga predmeta 1972. napisao udžbenik u izdanju "Školske knjige" koji je do nedavno doživio 16 izdanja. Nakon demobilizacije na prvoj godini studija bio sam dobio studentski dom, ali kad su "drugovi" saznali da sam u redovnom radnom odnosu u školi, umjesto da mi pomognu da na nađem stipendiju pa da prekinem radni odnos i nastavim studij kao i drugi, oni su meni oduzeli dom. Pokušao sam stambeno pitanje riješiti preko tadašnjeg Saveza boraca na što sam imao legitimno pravo. Na opčini Trešnjevka naišao sam na nekog Vojvodića koji je bio bez jedne ruke. Upitao me što mi je Ivo Luetić - Zane i rekao da ja nikada neću dobiti stan od Saveza boraca. Iako sam i dalje pokušavao riješiti stambeni problem preko Saveza boraca, obistinilo se ono što je onaj kljajo rekao. Ni kredita, ni bilo koje pomoći ni od koga nisam dobio. Radio sam prekovremeno u školi, i honorarno u nekim drugim školama, držao instrukcije. Uzimao sam potrošačke kredite u trgovačkoj mreži za namještaj ili bijelu tehniku, pa kod trgovaca, koji su sebi uzimali 10%, mijenjao za gotovinu i tako kupovao građevni materijal. No najviše fizičkoga posla u gradnji kuće u kompaniji obavio sam osobno i stekao ogromno iskustvo u graditeljstvu. Tako stečeno praktično znanje omogućilo mi je da poslije kao umirovljenik radim osam godina kao poslovođa kod građevinskog privatnog obrtnika koji je bio kooperant u rafineriji Rijeka. No, zahvaljujući svim tim okolnostima zanemario sam svoju radiotehniku, koja se u međuvremenu razvijala nevjerojatnom brzinom. U školi u kojoj sam radio nekoliko nastavnika bili su Srbi. Od samoga početka primijetio sam nepravilan odnos nastavnika Srba prema pojedinim učenicima. Kad sam analizirao koja su to djeca, utvrdio sam da se radi o djeci hrvatskih vojnika iz NDH. Nisam mogao ostati ravnodušan, pa sam stao u njihovu obranu. Tako sam dolazio u ceste sukobe s nekoliko nastavnika Srba. Neko vrijeme, nakon pada Rankovića 1966., prilike su se razvijale u moju korist. Bio sam izabran za predsjednika Radne zajednice, pa sam mogao utjecati na izbor kadrova, o čemu sam već pisao. Tako smo pomalo ulazili u nacionalno buđenje zvano Hrvatsko proljeće. Povezao sam se s Maticom hrvatskom (MH) i stao aktivno surađivati. Podržavali su me još neki ljudi, ali imao sam i žestokih protivnika uglavnom Srba i jednoga Crnogorca. Bio je to pedagog Mirko Dukić, koji mi je u lice rekao da sam ustaša. Ja sam njemu uzvratio da je četnik i kao takav da u svakom Hrvatu vidi ustašu. Borba s njim završila je tako da je on napustio školu i otišao u Crnu Goru. Učenike smo vodili u povijesne muzeje i u povijesna mjesta, u Čakovec, u Ozalj i druga. Učenici su se masovno učlanjivali u MH i kupovali njena izdanja na otplatu. Za skupljanje njihovih rata i promidžbu knjige bio sam određen od nastavničkog vijeća. Škola je ubrzo ukrašena reprodukcijama slika koje je izdavala MH.
Kad je ugušeno Hrvatsko proljeće osnovali su istražno povjerenstvo protiv mene, direktora i nekih profesora. Slijedile su brojne sjednice na kojima se raspravljalo o nama. Iz elektromontažerskoga poduzeća tada zvano "Vlado Ćetković" u kojem sam te godine bio zadužen nadzirati praktičan rad naših učenika, na što mi je otpadalo pola radnoga vremena, došao je dopis u školu, da se meni "zbog nacionalističkog djelovanja" zabranjuje dolaziti u to poduzeće. To je otežalo moj položaj. Stali su me pozivati u SUP na ispitivanje. U izvještaju gradskog komiteta Zagreba iznesena je tvrdnja: "Profesori Luetić i Tomić učlanjuju učenike u MH i škola od MH za to dobiva televizor", što nije sasvim točno (poluistina). Naime, škola je dobila televizor od Nakladnog zavoda MH, jer je njihov akviziter napravio veliki promet prodajući knjige u školi. Na zadnju sjednicu na kojoj je trebalo odlučiti o sudbini nas trojice došlo je njih nekoliko iz Socijalističkog saveza (SS) općine Trešnjevka. Na čelu im bijaše neka Soka Banić koja je u svojem izlaganju s gađenjem govorila o slikama Vlahe Bukovca i drugih umjetnika kojima je škola bila ukrašena. Ja sam energično protestirao i usput rekao: "Sve što sam u životu radio, što radim i što ću u buduće raditi, radit ću iz ljubavi prema svom hrvatskom narodu, ne mrzeći druge narode". Ta Srpkinja Soka se pjenila, mijenjala boje u licu, ali nije mogla ništa jer je većina podržala mene. Poslije toga direktor Rajković je smijenjen, a ja i inž. Tomić koji nismo bili u partiji izvukosmo se bez većih posljedica. Za direktora je postavljen Srbin. Poslije su nas Srbi i neki Hrvati komunisti nazivali "matičarima" i osporavali nam pravo da budemo birani u organe upravljanja. Ipak moje stručno znanje i marljivost bili Su im potrebni, pa sam 1977. izabran za voditelja završnog stupnja u ŠC "8. svibnja". Rukovodio sam od tada s 56 razreda i oko 60 profesora do odlaska u mirovinu 1980. s tek navršene 53 godine, i to ne bez pritiska od partije i direktora.
Poodmakla dob i narušeno zdravlje uzrok su što me nisu primili u hrvatsku vojsku 1991. ali sam u civilnoj zaštiti pridonio svoj dio u Zagrebu i u Rijeci i dobio Spomenicu Domovinskog rata i Spomenicu domovinske zahvalnosti. Uvijek sam bio i ostao antifašist i antikomunist - bio sam demokrat, kršćansko - demokratskog i pravaškog usmjerenja i uvijek se zalagao za samostalnu Hrvatsku.