U malenoj i pitomoj žlibini smještenoj na sjeveroistočnoj strani planine Bijakove (tako planinu Biokovo stoljećima zvaše naši preci) smješteno je selo Župa, od davnina poznato kao kulturno i vjersko središte zabiokovlja. Zagrljeno ovom čudnovatom planinom postade njen neraskidiv dio. Ispriječila se ova gorostasna i krševita planina između Župe i mora dajući ovdašnjem čovjeku posebne sposobnosti i karakter bitno različitiji od onog što u primorskog stanovništva. Najjužnije župske kuće udaljene su od mora samo 8000 metara zračne linije. U tako malo prostora toliko mnogo ljepote u različitosti.

Vrh Biokova, Sv. Jure, visok je 1762 metra i pripada katastarskoj općini Župa. Tako se župljani mogu pohvaliti da imaju sa svog teritorija pogled do svih hrvatskih otoka, a po burnom vremenu i pogled seže i do Italije. Ako sa vrha Biokova pogledamo na sjever možemo vidjeti vrhove mnogih bosanskih planina. Visinska razlika od vrha planine do najniže nadmorske visine u selu iznosi 1367 metara što je idealna prilika da se ozbiljnije razmišlja o izgradnji zimskog centra sa skijalištima. Zimi je planina prekrivena debelim snijegom, a sam vrh Biokova ga ima najmanje pola godine.

Sa sjeverne strane Župa graniči sa Krstaticama, dijelom i Slivnom a na istoku sa Rašćanima, dok se uz zapadnu stranu Župe nalazi Biokovsko Selo. Čitava Župa proteže se na površini od 2329 hektara od čega 1733 hektara pripadaju Župi Donjoj.

Sva zabiokovska sela, skupa sa Župom, pripadaju Imotskoj krajini. Jedini pokušaj odvajanja sela od Imotske krajine i pripajanje Makarskoj zbio se 1797. godine, ali je zahtjev glavara Župe i okolnih sela hrvatsko-ugarski kralj Franjo I. odbio. Do tada je župa Vrdol spadala pod crkvenu upravu franjevačkog samostana u Makarskoj. Skupina sela smještenih u zabiokovlju do prve polovine XIX. stoljeća. bila je udružena u veliku prostranu župu Vrdol. Sačinjavala su je dva dijela. Donji Vrdol sastojao se od Rašćana i Slivna a Gornji Vrdol od Župe i Krstatica. 1835. godine župa Vrdol prestaje postojati i dijeli se na Krstatice i Župu. Župa dobiva sadašnje ime zbog dugogodišnjeg stolovanja župnika u mjestu, a Krstatice ime dobiše po tome što su župski svećenici tamo odlazili redovito krstiti novorođenčad. Tom prilikom svećenici i crkovinari dogovoriše se da će ubuduće misu na vrhu Biokova u kapeli Sv. Jure služiti svake druge godine i Krstački svećenik.

Župa se dijelila na tri dijela.

Gornju Župu činili su zaseoci Lovrinčevići, Pilji, Bikići, Babani i dvije obitelji Gudelj. Oni su se nakon Drugog svjetskog rata odvojili i sa dijelom Krstatica stvorili Biokovsko selo. U Lovrinčevićima je bila škola. Svoje su mrtve nastavili kopati u Župskom groblju sve do izgradnje groblja i crkve Sv. Jeronima u Biokovskom Selu, krajem devedesetih godina prošlog stoljeća. Babani, Bikići, te dio Lovrinčevića i Gudelja još i danas svoje mrtve kopaju u župskom groblju.

Srednju Župu sačinjavaju Šarići, Brnići i Lelasi. Nalaze se na oko 600 metara nadmorske visine. U Šarićima je bila škola. Do crkve sv. Ivana u Župi Donjoj dolazilo se konjskim putem preko 785 metara visoke planine nazvane Strana za otprilike sat vremena čvrsta hoda.

U Župi Donjoj nalazila se pošta, osmogodišnja škola, crkva i groblje te je bila središte svih zbivanja kroz burnu povijest zabiokovlja. Sačinjavaju je zaseoci raspoređeni uz staru Napoleonovu cestu (od zapada prema istoku): Turići (700 m. n/v), Garmazi (500 m. n/v), Takalo (500 m. n/v), Roglići (400 m. n/v) i Luetići (395 m n/v). Crkva Sv. Ivana ( 434 m. n/v) nalazi se u središtu sela ispod zaseoka Takalo, a 200-tinjak metara istočnije stoji prazna zgrada bivše osmogodišnje škole i pošte. Škola je zbog nedostatka djece zatvorena u lipnju 1989. godine. Djelovala je još od 1859. godine, i bila prva škola u Imotskoj krajini. Poštanski ured u Župi nakon neprekidnog rada od 1870. godine zatvoren je 1. srpnja 2012. godine zbog navodne neisplativosti.
2013. godine u Župi živi manje od pedeset stanovnika, zimi gori 28 dimova dok vikendom i tijekom ljeta tu boravi preko stotinu obitelji. Mnoge su vlasti i mnoge države protutnjale ovim krajem i nijedna nije bila naklonjena ovdašnjem življu. Škrta zemlja bez izvora pitke vode nije obiteljima mogla pružiti dovoljno hrane za preživljavanje pa je početkom XX. stoljeća počelo masovno raseljavanje muške čeljadi po Americi i Novom Zelandu. Šezdesetih godina prošlog stoljeća počela je industrijalizacija koja je fizički sposobne muškarce odvela u gradove a ostavila u selu samo žene i djecu. To je još gore osiromašilo selo te su ubrzo čitave obitelji krenule put gradove u potragu za boljim životom. Nebriga vlasti za dalmatinskim selima učinila ih je zaostalim, siromašnim i neperspektivnim. Rezultat ignoriranja Dalmatinske zagore je tragičan. Danas su naša sela bez života, potpuno zapuštenih kulturnih i gospodarskih dobara. Njive i oranice zarastaju u korov i draču, vinogradi su toliko stari da neće još dugo davati uroda, smokve i kupine više nitko ne bere. Samo se po urušenim seoskim štalama da zaključiti da je ovo nekada bio stočarski raj. Odlaskom ljudi nestalo je i njihovih vjernih pomoćnika i hranitelja. Imati konja i kravu značilo je opstanak i život ovdašnjim obiteljima. Danas tih plemenitih životinja ovdje gotovo da i nema.

Nešto se u posljednje vrijeme ipak mijenja nabolje. Primjetna je nešto veća briga nadležnih za zabiokovlje pa su se turistički stručnjaci, etnografi i institucije uz pomoć preostalog stanovništva, dali u sakupljanje etno-blaga, predmeta iz prošlosti ovoga kraja i nastoje ih nekako oteti zaboravu. Budućnost ovog zaboravljenog dijela Dalmacije uvelike se promijenila izgradnjom autoceste a sada i puštanjem tunela Sv. Ilija u promet. U zabiokovlju je desetke napuštenih zaselaka sa očuvanim kamenim kućama, što se da prilično lako obnoviti i prenamijeniti u eko-etno naselja ili u turističke objekte, čime se stvara mogućnost razvoja seoskog turizma. Tome doprinosi i sretna okolnost da se župljani nakon odlaska u mirovinu vraćaju u svoj rodni kraj. Prihodi od seoskog turizma svakako bi im omogućilo lagodniju i bezbrižniju starost.
Već postoje svijetli primjeri oživljavanja Zabiokovlja u našem susjedstvu gdje se grade obiteljske vile, uz njih bazeni, teniska igrališta, konobe i podrumi. Nadati se je da se ono najgore ovom kraju već dogodilo.