Staro su župsko pleme nastanjeno na brdu Turiji. Turija je u širem smislu riječi planinski prijevoj između planina Biokove i Strane, a u strogo užem smislu to je istočna padina toga prijevoja, dok je zapadna padina Debelo Grablje, a na vrhu toga prijevoja leži Mačni Dolac i do njega najviši predio zvan Točak. Pod Turijom Župljani podrazumijevaju istočne padine od Točka do iznad zaseoka Garmazi. Na tim padinama nalazi se zaselak Turići.

Usmena predaja u jednom od svojih oblika kaže i to da je Turija dobila sadašnje ime za vrijeme Francuske vladavine uslijed čestoga ponavljanja istih zapovijedi i riječi radnicima i vojnicima. Najčešće su Francuzi, rukovodioci upotrebljavali svoju riječ: 'Tour'! Ona je po sluhu i jeziku našega naroda imala i znak turanja ... Po navedenoj francuskoj riječi koja je ujedno označavala i zapovijed, doista su naši pradjedovi pod vojnom ophodnjom morali turati veoma teško kamenje po vrletnim stranama i provalijama. Neki Gudelj koji se u to vrijeme bio nastanio kao samac uza sami logor na Turiji (potomci su mu bili prvi putari i zidari), bio je kod francuskih rukovodilaca kurir. Kako su stari ljudi pričali, njemu su u svako doba noći i dana davali gotovo isti nalog u dvije francuske riječi: 'Tour' i 'Retour'. On je trčao tamo i amo kud su ga zapovijedi upućivale. U to vrijeme i on je dobio drugo prezime Turić, a njegovi su se potomci i službeno prozvali Gudelji - Turići. Usmena predaja svašta donosi, a papir sve podnosi. Pod francuskom upravom cesta je građena 1806-1809. (4 godine, bez sumnje rekord!), a zatim je do 1813/14. građen nedovršeni samostan.

Prezime Turić, a i Turija spominju se puno ranije, što je vidljivo iz izlaganja koje slijedi. Prema predaji, nekad su Turići živjeli u predjelu između Vrana i Lukovca (Šarići u Srednjoj Župi) i zvali su se Turići, a imali su nadimak Galešići. Taj su nadimak kasnije odbacili. I sada se tamo jedan lokalitet naziva "Turića guvno". Pri diobi zemlje 1726. spominju se Turići i dobili su svoj dio u Zmijavcima. U Stanju duša 1744. zabilježene su obitelji Mate Turića s 25 čeljadi i Jure Turića s 6 čeljadi. Godine 1860. u Župi je bilo 9 manjih obitelji Turića, koje su već tada većinom rodbinski bile tako daleko da su se još od prije među sobom ženili i udavali, što je evidentno u rodoslovlju koje slijedi. Prema tome, svaka priča o nekom novopečenom prezimenu Turić nije održiva. Prve nastambe na današnjoj lokaciji Turić su imali pod postinjem ispod Orlića, a prve kuće sagrađene su tamo gdje je sada kuća Marijana Turića (zv. Letin) i kuća Stipe p. Mate Turića. Za te kuće krovnu građu donijeli su iz Biokove, a crijep iz Makarske pješačkom stazom preko Biokove, tj. preko Šćirevca, pa niz Zečev klanac. Nikakve ceste još nije bilo.

Pri popisu pučanstva 1948. na području Hrvatske Turiće nalazimo na 29 mjesta, a popisano je ukupno 346 osoba u 85 obitelji. Najbrojnije skupine nalazile su se tada u ovim mjestima: Krivodol 40(6), Proložac Donji 29(5), Stilji (Metković) 78(18) i Župa 61 (12). Kolijevka im je Stilji i Župa, jer su u Krivodol i u Proložac došli iz Župe (staroga Vrdola) nakon oslobođenja od Turaka, kao i mnoga druga plemena.

U stanju duša 1744. zabilježena je obitelj Mate Toljevića s 14 čeljadi. Dobili su nadimak Garmaz koje se pretvorilo u prezime. Kod diobe zemlje u Zmijavcima 1726. nazivali su se Toljević - Garmaz. Prema sačuvanoj predaji, doselili su iz Hercegovine i naselili Bikića zemljište.

Prema usmenoj predaji koju su pričali naši stari, prvi poznati predak Garmaza zvao se Toly (Talijan), kojega je narod zvao Tolj. Radio je za Turke po Hercegovini male mostiće (ćuprije) u obliku kamenog svoda. Kao plaću od Turaka je dobivao komade zemlje. Te komade zemlje on je zamjenom spajao u veliki komad u polju Rastok ispod Vrgorca. Tako se stvorila gospodarska podloga za razvoj njegova plemena i one je postalo dosta veliko. Od pamtivijeka bili su katolici, a po statusu slobodni seljaci, pa nisu osjećali toliki pritisak od turskih vlasti kao druga raja, a to im je omogućilo brzi razvoj. U jednoj obitelji toga plemena roditelji su imali tri sina i kćer jedinicu. Ljubuški beg imao je harem, a zapazio je tu djevojku kao ljepoticu i želio ju je u harem. Ona se usprotivila i kazala braći zaprijetivši da će se ubiti ako tamo otiđe. Kad je beg želio ugovoriti ženidbu, braća su ga pozvala na ugovornu večeru prije svadbe. Beg je došao s 20 vojnika. Braća su ih dobro pogostila, zatim ih opila i sve poubijala. Znajući da će uslijediti odmazda, iste noći pobjegli su preko Stilja na mletački teritorij u današnje Zmijavce. Taj događaj odmah su ispričali tamošnjem svećeniku. On im je iste noći dao oprost i kazao: braćo, postoje dva načina da se oslobodite neprijatelja, ili ga ubiti ili moliti Boga da ga on ubije. Dao je doseljenicima novo prezime Garmaz, koje također miriše na talijansko kao i ranije Tolj i dao im je zemlju koja je upisana u Zadarskom katastru. Oni su ostali tu neko vrijeme, a onda su se preselili u sigurniju Župu. Smjestili su se u sredini sadašnjega zaseoka, gdje postoje zidine preko puta kuće pok. Ivana Garmaza (zv. Tić) i odatle su se razvili svi ostali Garmazi.

Godine 1860. bile su dvije brojne obitelji, a 1940. živjele su dvije obitelji u Takalu i u 11 obitelji u zaseoku Garmazi. Godine 1948. pri popisu pučanstva nalazili su se na pet mjesta: Bizovac (Valpovo) 5(1), Dubrovnik 5(1), Split 1(1), Vinkovci 1(-) i Župa 46(10). Popisano je svega 58 osoba u 13 obitelji. Kolijevka svih Garmaza je Župa.

Staro su župsko pleme. U stanju duša fra Frane Dorotić 1744. navodi u Župi Andriju Miloševića sa 7 čeljadi. Godine 1860. bilo je u Župi 5 obitelji Miloša. Ima ih u Tihaljini u Hercegovini. Oni su najbrojnije pleme u Takalu. Godine 1990. u Župi je svega 14 osoba. Kad je prezime preinačeno od Miloševića u Miloš nije poznato, ali prvi poznati svećenik toga prezimena, fra Frane Miloš, župnik je Posušja (1748-1749), a kasnije (1779-1781) bio je gvardijanom makarskog samostana i zove se "Miloš" - praktički odmah nakon što je fra Frano Dorotić pravio svoj popis Stanje duša. Jedan dio Miloša vuče korijen od Lendića, jer je Lendić oženio kćer Ivana Miloša, pa su prezimenu Lendić prvo pridružili nadimak "Miloš", zatim su se zvali "Lendić-Miloš" a zatim je prevladalo samo "Miloš".

Prilikom popisa pučanstva 1948. u Hrvatskoj se našlo toga prezimena čak na 89 mjesta.Popisano je 1115 osoba i 327 obitelji. U Župi je tada popisano 48 osoba i 10 obitelji. Očito je to prezime nastajalo na više mjesta, a Župa im je jedna od mnogih kolijevki.

Vrlo su staro pleme u Župi (Vrdolu) koje se spominje i u ljetopisu Tome Juričića, pod imenom Petar Roglić, prokurator. Knez Marko, u kojega je bio srdačno primljen fra Pavao Pilicer (Rovinjanin) 1640.,o čemu je već bilo govora, po nekima je bio Roglić. Osobno mislim da e to bio Marko Matijašević koji se spominje u ljetopisu Tome Juričića. 0 nekom knezu Rogliću, navodnom podaniku Hasan-age Arapovića, koji se spominje u tzv. Kumbatovoj pjesmi koju je pjevao fra Filip Grabovac i objavio u Veneciji puno kasnije (1748.) u svojem "Cvitu", već sam rekao svoje mišljenje u poglavlju "u sastavu osmanlijskog carstva", gdje se govori o pothvatu fra Petra Kumbata.

U "stanju duša" 1744. u Roglićima iskazane su dvije obitelji i to: Nikola Roglić sa 8 čeljadi i Jure Roglić sa 20 čeljadi. Pri diobi Imotskoga polja 1747. spominje se serdarija Roglića. Godine 1860., prema fra V. Vrčiću, bilo je 14 obitelji Roglića, a 1990. u Župi je 25 osoba. Don Ante Roglic mlađi (l803-]874) naselio je svoga sinovca Matu u Dusinu, gdje je 1948. bilo šest obitelji i u Vrgorcu dvije. Oni su potomci Tome Roglića-Mačice i Pere rođene Luetić.

Prema usmenoj predaji, nakon Kandijskoga rata neki je Roglić odselio u Kranjsku goru u Sloveniji gdje, po nepotvrđenim informacijama, danas živi cak četrdesetak obitelji. Pred više godina (oko 1985.) pričao mi je Mate Roglić u Skopju da je negdje u Srbiji sreo nekog Roglića koji se izjašnjava da je Srbin. To bi mogla biti potvrda da je i Sava Roglić, koji se spominje u Kumbatovoj pjesmi, mogao biti pravoslavac, kako sam već pretpostavio, dok su Roglići u Župi (u starom Vrdolu) oduvijek bili katolici i Hrvati. To potvrđuje činjenica da su Roglići do sada dali 10 svećenika, a prvi među njima je fra Ilija Roglić (1687-1737). Među njima se ističu braća don Stjepan i don Nikola Roglić, te nedavno preminuli don Grgo Roglić, o kojima je već bilo govora.

Osim svećenika, Roglići su dali i puno drugih intelektualaca, i to: s visokom stručnom spremom do sada ih je bilo 52 od čega je živućih 49, a sa srednjom školom 39 od čega živućih 36, dok na studiju imaju trojicu. Najveći domet među svim župskim intelektualcima postigao je profesor Josip Roglić – akademik.

Godine 1948. Roglići su se u Hrvatskoj nalazili na 18 mjesta, a to su: Dubrovnik 6(1) /6 osoba u jednoj obitelji/, Dusina 21(6), Imotski 5(2), Makarska 7(2), Nijemci (Vinkovci) 1(-), Orebić 10(2), Podgora 1(1), Podlabin (Labin) 1(1), 1(-), Rijeka 2(1), Ruskovići (Korčula) 2(-), Sinj 1(1), Split 5(2), 1(-), Šibenik 2(1), Vis 5(1), Vrgorac 15(2), Zadar 1(1), Zagreb 14(6) i Župa 82(21). Svega je tada popisano 183 osobe i 51 obitelj. Kolijevka je svima ovim Roglićima naša Župa.

Prve Luetića kuće (nastambe) bile su u Orašću, u blizini Batošića koji su tu živjeli otprije. U sadašnjemu zaseoku, prva kuća bila je kužina (kuhinja) Mate Markova. Ta je kuća sad preuređena u konobu njegova sina Marka. Taj dolazak Luetića u Vrdol nije bio slučajan i vezan je uz Batošiće.

U 17. stoljeću spominju se ugledni Batošići u Podgori i Makru i to: fra Marko Batošić 1664., fra Lovro, parok tučepski (1673-1684) i vikar makarski 1690. i fra Stjepan, kapelan igranski (lgrane) i kasnije tučepski, a potpisivao se i kao kurat (župnik) podgorski 1655. i (1666-1667). Tu je, u Podgori, i vojvoda Luka Batošić od 1643. do 1663. U Podgori je bilo više kula. Dvije kule bile su u Batošića. Negdje u tom kraju kao svećenik djelovao je don Jura Luetić. Njega Stojković spominje da je bio u Podgori (1710-1715) sto znači pred kraj njegova života, a gdje je bio do tada nije poznato. U svakom slučaju on je vjerojatno dobro poznavao te Batošiće ili njihove rođake, a možda je i on već bio s njima u nekoj rodbinskoj vezi koja je nastala ženidbom između Luetića i Batošića. Činjenica je da su Luetići i Batošići živjeli pod Stranom u Orašću jedni do drugih i da su im zemlje (parcele) i dan danas potpuno izmiješane. Svakako, zanimljiv i čvrst je podatak da se Lucija Luetić iz Velikog Brda 1734. udala u Podgoru za Ivana Sumića.

Prema fra V. Vrčiću, godine 1860. u Župi je bilo osam brojnih obitelji Luetića. U stanju duša 1744. zapisane su obitelji Martina Luetića s 24 člana i Ivana s 23 člana. Pri diobi zemlje 1728., Ivan Luetić imao je 7 članova obitelji. Kada se stvarao zemljišnik u Zagvozdu 1726., kako je već rečeno, zabilježena je čestica Stjepana Luetića u Bristu, gdje Granici graniče sa Stapićima i Serdarevićima. Kako Župa nije imala stalnog župnika u vremenu od 1747. do 1791. (44 godine), danas nema podataka o ljudima iz toga doba. Jedino znamo da su tada rođeni braća don Jozo stariji (oko 1755.), don Martin (oko 1758.) i fra Feliks stariji (1766.). Kako je bio običaj da se jednom od djece daje djedovo ime, vjerojatno je don Martin dobio ime po Martinu kojega fra Frano Dorotić spominje u svom popisu o stanju duša 1744., i koji je imao 24 člana obitelji. To ime se ponavljalo i u kasnijih potomaka. Na temelju toga možemo zaključiti koji su Luetići potomci Martinovi, a koji Ivanovi, koji je imao 23 člana obitelji. Braća don Jozo i don Martin sigurno su imali još dosta braće, dok su dvojica otišli u svećenike. Jedan od njih sigurno je bio Toma. Drugi je sigurno bio Petar, čiji je sin Stipan zasnovao obiteljsku granu zvanu "Stipanovi". U tom razdoblju spominju se još neki Luetići: godine 1776. Andrica Luetić iz Vrdola udala se za Petra Sumića u Podgoru. Kao kumovi pri nekom vjenčanju iz Vrdola u Podgori spominju se 1740. Mato Luetić, i 1794. Martin Luetić, a iz Župe 1782. Josip Luetić i 1784. Pavao Stjepan Luetić. (U 18. stoljeću dugo su mnogi koristili oba naziva za isto područje: Župu i Vrdol.)

Još od prošlog stoljeća, Luetići se dijele po nadimcima na Ćeliće, Ćurline, Šćekine i Zovkušiće, a kasnije i na Karačiće koji su rodbinski bliski Ćelićima, i Alvire, bliske Ćurlinima. Zenzini su odvojak Karačića, ali dotične godine (1860.) nisu bili u sastavu zaseoka Luetići, nego u Prgometima, gdje je bio Ivanov (Zenzin) otac Ante otišao na ženinstvo, pa njegova obitelj nije ubrojena u spomenutih "osam brojnih obitelji". Ćelići i Karačići su potomci spomenutog Martina, a ostali Ivana.

Pri popisu pučanstva 1948. Luetići su se nalazili na 19 mjesta diljem tadašnje NR Hrvatske i to: - (Broj pred zagradom znači broj osoba, a onaj u zagradi broj obitelji. Ako postoji brojka, a u zagradi crtica, ona znaci broj osoba koje nisu u sastavu obitelji - tu su bili privremeno ili u prolazu. Ova napomena vrijedi i dalje, za ostala plemena. Mjesto u zagradama je mjesto pripadne općine) - Dubrovnik 9(4) Igrane 1 (-), Imotski 1 (1), Jelsa 4(1), Kras (Krk) 1(1), Križevci 4(1), Osijek 5(2),1(-), Podvaroš (Sinj) 3(1), Poljica (Imotski) 37(7), Rijeka 3(1), Split 29(11),4(-), Šibenik 1(-), Trstenik (Korčula) 2(1), Umčane (Metković) 1(1), Vinkovci 2( 1), Zagreb 7(2), Zagvozd 1(-), Žirje (Šibenik) I (1), Župa 117(29). Svega popisano 234 osobe i 65 obitelji. Kolijevka im je Župa.

U najstarijoj knjizi stanja duša (spajanja obitelji), kao najstarija imena Luetića spominju se: Toma, Petar, Jakov, Frane, Josip, Mijo i Križan.

Od tih imena možemo početi pratiti razvoj pojedinih obitelji. Prva dvojica, Toma i Petar, bili su braća don Jozi (starijem) i don Martinu, a Jakov im je bio stric i od njih su nastali Ćelići i Karačići (i Zenzini), te Luetići u Poljicima, od Frane nastali su Zovkušići, od Josipa su Ćurlini i Alviri, od Mije su Glavanušini i Marketinovi i od Križana Marijanovi, Klel11ini i Mijini (tzv. Šćekini). Spomenuti Jakov je rođen oko 1735. kao stogodišnjak upisan je kao predsjednik povjerenstva na svih 28 sekcija katastarskog plana koji se izrađivao 1835. za cijelu Župu.

Napominjem: najstarija knjiga je u lošem stanju, a pisana je talijanski, često lošim rukopisom i neka imena nije bilo moguće pročitati.

Došli su iz Zagvozda, odvojeno jedan u Rupu (donji dio Takala), a drugi u zaselak Rogliće. U Rupu je doselio Jozo Pirić-Buljubašić oženivši Maru Juričić-Lovrinčević, rođenu 1. srpnja 1798. Prethodno je u Rupu u istu obitelj doselio Ivan Lovrinčević, kad se „oženio s Jurića (Juričića, op. a.) divojkom". U Rupi se i danas nalazi tzv. "Jurića (Juričića) čemer". Sada Lovrinčevića više nema u Rupi, a ima u Biokovskom Selu, gdje je 1860. bilo 14 obitelji. Što se pak Buljubašića tiče, 1860. u Župi je same jedna obitelj. U Rogliće je došao kasnije Ivan Buljubašić, r. 1830., iz Zagvozda na ženinstvo k Ivi Roglić p. Ivana Mijina i Andrijane rođene Zec.

Kolijevka Buljubašića je Zagvozd. Godine 1725. pri diobi zemlje u Zagvozdu, u Biokovi i Prološkomu polju, spominju se Ivan Buljubašić s 8 članova, Andrija Buljubašić sa 6 članova, Marko Buljubašić s 15 članova i Martin Buljubašić sa 7 članova obitelji. Godine 1979. bilo ih je u Zagvozdu na više mjesta ukupno 19 obitelji (fra V. Vrčić: Plemena IK).

Pri popisu pučanstva 1948. Buljubašići su se u Hrvatskoj nalazili na 16 mjesta i to:

Batrina (Nova Gradiška) 5(1), (5 osoba u jednoj obitelji), Bizovac (Valpovo) 18(4), Brečići (Metković) 25(4), Imotski 1(-), Jovanovac (Osijek) 9(2), Kamenmost 14(4), Krstatice 11(2), Makarska 1 (I), Osijek 12(5),1(-), Selce (Brač, ali Bulinbašić) 12(3),2(-), Split 2( 1 ),3( -), Tomašanci (Đakovo) 4(1), Velika Kopanica (Đakovo) 7(2), Zagreb 2(2),2(-), Zagvozd 215(41), Župa 37(6). Svega popisano 383 osobe i 79 obitelji.

U Rupi je bio poznat Martin Buljubašić koji je neko vrijeme držao trgovinu. Napravio je jednu od najboljih kuća u Župi i na najboljem položaju: u sredini sela, uz Napoleonovu cestu, gdje cestu siječe put koji vodi u zaselak Takala, na jednu stranu i u polje, na drugu stranu, nedaleko od Crkve Sv. Ivana i crkovne kuće i s druge strane nedaleka od bivše škole i nedavno otvorene pošte ­na idealnome mjestu za trgovinu (kad bi bilo naroda). U ovoj obiteljskoj lozi nalazima potomstvo plemena Juričić iz kojega nam je već poznat crkovnar Toma Juričić, kojega su Turci osudili na smrt nabijanjem na kolac skupa s Matijom Brnićem zbog postavljanja prvoga zvona na staru Crkvu Sv. Ivana (godine 1600.), a to zvono još visi ali na zvoniku nove Crkve Sv. Ivana u Župi.

Podrijetlom su iz Krstatica. U stanju duša tadašnje kapelanije Slivno koje je sastavio kapelan fra Mijo Ravlić 1744., u sklopu koje je neko vrijeme spadao sjeverni dio Krstatica, spominje se Marko Lizatović s 14 članova obitelji. Za bečkoga rata 1686. u sklopu zagoškoga zbjega selio se Nikola Banjak s troje čeljadi. To pleme se podijelilo na Lizatovići:, Ivanoviće i Topiće. Neki su u 17. stoljeću odselili u Grabovac. Tu su ih, prema Vrdolu iz kojega su došli, prozvali Vrdoljak. Tako je u tom prezimenu sačuvano ime stare Župe Vrdol. Sada Vrdoljaka ime na više mjesta diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Godine 1880. u Krstaticama Lizatovića je bilo 6 većih obitelji.

Godine 1948. pri popisu pučanstva Lizatovića je bilo na osam mjesta u Hrvatskoj, a to su: Igrane 4(1), Krstatice 89(16), Osijek 3(-), Split 2(2),1(-), Višnjevac (Osijek) 2(1), Vrbanj Hvar) 1(1), Zagreb 1 (-), Župa 25(5). Popisano je 128 osoba i 26 obitelji. I iz ovoga pregleda je vidljivo da im je kolijevka Krstatice.

U Župi Donjoj živio je Duje Lovrinčević Stjepanov (1766-1848). Imao je kćer Ivu(1805- 1851). K njoj na ženinstvo došao je Petar Lizatović Jurin, rođen 28. lipnja 1799., umro 1853.

Vuletići u Takalu: Vuletići su u Župu došli iz Krstatica 1855. To je bio, kako je u nastavku vidljivo, Šimun Vuletić koji je došao na ženinstvo Antici Miloš, kćeri Ivana Miloša. U Krstaticama su stare pleme. Pavao Vuletić iz Vrdola zarobljen je od Turaka. Mogao je biti iz sadašnjih Krstatica ili iz Slivna. U Slivnu, u čijem je sastavu privremeno, za župnikovanja fra Mije Ravlića, bio sjeverni dio Krstatica, 1744. zapisana je obitelj Mate Vuletića s 5 čeljadi i Jure s 5 čeljadi. Jedan njihov ogranak naselio se u Kozička Poljica, a poslije iz Kozičkih Poljica u Slivno i Kozicu. Godine 1880. u Krstaticama u sredini Sela živjelo je 5 osrednjih obitelji.

Pri popisu pučanstva 1948. u Hrvatskoj Vuletići su živjeli u 120 mjesta. Popisano je 1477 osoba j 304 obitelji. Prema tome, nastajali su na više mjesta. Tada je u Kozici popisano 43 osobe u 12 obitelji, u Krstaticama 38(15), u Poljicima (K) 65(15), u Slivnu 11(2), u Šibeniku 10(2), u Župi 7(2). Jedna od ovih dviju obitelji u Šibeniku bila je zasigurno obitelj Filipa Vuletića iz Župe.

Babani u Župi: U stanju duša 1744. zabilježena je obitelj Ivana Babana sa 7 čeljadi. Starina im je u Kućetinama, a to je tada još pripadalo Rašćanima kao i Luetići i Roglići, dok ih nije biskup Blašković 1758. pripojio Župi. Kao najstarije osobe u stanju duša navedeni su Ante i Bartul Baban, vjerojatno sinovi spomenutog Ivana, te od njih možemo pratiti razvoj plemena. iz Kućetina jedni Babani su preselili u Gornju Župu, a drugi u Takalo. Godine 1860. postojale su ukupno 4 obitelji.

Godine 1948. zabilježeni su na 6 mjesta u Hrvatskoj: Bizovac (Valpovo) 39(7), Rovinj 2(1), Supetar 1(-), Zagvozd 10(1), Župa Donja 5(1) i Župa Gornja 61(13). Ukupno je tad a popisano 119 osoba i 23 obitelji. Kolijevka im je Župa. U Bizovac su svi doselili iz Župe, što je vidljivo iz daljnjih podataka.

Gudelji u Župi: Kad se stvarao Zemljišnik 1725. Mijo Gudelj s 12 čeljadi dobilo je zemlje pod Grabom, u Poljicima i u Zmijavcima. Te godine živio je u Krstaticama Jure Gudelj. U Stanju duša tadašnje kapelanije Slivno 1744. spominju se Karlo Gudeljić s troje čeljadi, Andrija s dvoje čeljadi i Ante sa 7 čeljadi. Fra Šimun Gudelj zapisao je 1794. da Gudelji žive (kamo su odselili iz Krstatica) na: Visu 6 obitelji, u Duvnu i drugim mjestima tadašnje Turske 12 obitelji, u Slivnici pod Velebitom jedna obitelj, u Cerovim Docima 6 obitelji i u Poljicima 4 obitelji. Tvrdi da su Biočići nastali od Gudelja koji se ženio s Bioče, te ga prozvali Biočić. Ističe da su najbliže matici u Krstaticama oni pod Grabom i u Cerovim Docima.

Pri popisu pučanstva 1948. nalazilo se to prezime u Hrvatskoj na 41 mjestu. Popisano je 967 osoba u 201 obitelji. Najbrojnije skupine su: Krstatice 210(36), Osijek 33(15), Podbablje Gornje 110(30) Poljica 115(17), Zmijavci 338(59), a u Župi 13(3).

Pavlinovići na Turiji: Za Kandijskog rata u 17. st. Ivan Pavlinović sklonio se u Podgoru, gdje je i ostao. U nekom pismenom zavjetu pred župnikom 1661. kao svjedok naveden je „knez Ivan Pavlinović iz Vrdola“. Njegovi potomci još 1706. u župskim maticama bilježe da su iz Vrdola. Kod diobe zemalja u Runoviću 1725. Mate Pavlinović sa 7 čeljadi dobio je dio baštine. U Stanju duša župe Župa 1744. u čijem su sastavu bili tada i Pavlinovići zapisano je šest obitelji: Ivan Pavlinović s 8 čeljadi, Grgo sa 7 čeljadi, Mate s 20 čeljadi, Pavao s 5 čeljadi, Mijo s dvoje čeljadi i Ivan sa 6 čeljadi. Godine 1850. u Rašćanima je živjela 21 obitelj.

Prilikom popisa pučanstva 1948. nalazili su se u Hrvatskoj na 9 mjesta, i to: Makarska 7(5), Podgora 36(7), Rašćane 144(30), Sisak 5(1), Sl. Brod 1(1), Split 10(2), Zagreb 14(5),3(-), Župa 1(1), Županja 1(-). Ukupno je popisano 222 osobe i 52 obitelji. Kolijevka im je u Rašćanima Donjim.

Prgomet u Luetićima: Godine 1744. u okviru Župe kojoj su tada Prgometi privremeno pripadali zabilježena je obitelj Jure Prgometa s 8 čeljadi. Kod diobe zemalja 1725. dobili su zemlje u Zmijavcima i to obitelj Frane Prgometa s 20 čeljadi i Ivana sa 7 čeljadi. Godine 1850. u Gornjim Rašćanima bilo je 9 obitelji. Kolijevka im je u Gornjim Rašćanima gdje ih je 1948. popisano 100 u oko 20 obitelji i Slivno gdje ih je popisano 106(23),9(-). Veća skupina našla se još u Prološcu Donjem, 41(7).

Sokoli u Takalu: Kod diobe zemalja 1725. dobili su zemlju u polju u Runoviću i u Župi, jer su živjeli u oba mjesta. U Stanju duša 1744. u Župi je zapisana obitelj Jure Sokolovića sa 9 čeljadi. Godine 1860. u Župi je jedna srednja obitelj. Prezime Sokol 1948. nalazilo se u Hrvatskoj na 83 mjesta, pa možemo zaključiti da su nastajali na više mjesta. Spomenut ću samo neka bliža mjesta: Donja Brela 53(8), Kaćina (Split) 14(3), Kaštel - Kambelovac 5(1), Kaštel - Sućurac 93(21), Rašćane Gornje 22(4) i Župa 3(1).

Selaci u Takalu: Selaci i Prgometi su postali od Vodanovića. U Stanju duša 1744. župe Župa, zabilježene su u Rašćanima, koje su tada jednim dijelom bile u sastavu župe Župa, obitelji Marka Vodanovića s 5 čeljadi i Ivana s 6 čeljadi. Za vrijeme Kandijskog rata zabilježeno je među izbjeglicama u Tučepima 5 ili 6 obitelji Vodanovića. Nakon toga u Podgori 1687. nalazio se Mijo Vodanović Marundelić, serdar sa sinovima Jakovom i Stipanom iz Selaka. Vodanovići su se zadržali u Podgori do danas. Selaci iz Rašćana isto su pleme s onima u Slivnu. Godine 1860. u G. Rašćanima bilo je čak 17 obitelji, u Slivnu 10 obitelji i pod inačicom Vodanović Selak 3 obitelji, a u Župi jedna mala obitelj. Prilikom popisa pučanstva 1948. Selaci su se nalazili na 42 mjesta u Hrvatskoj. Popisano je ukupno 450 osoba i 113 obitelji. Od toga u Rašćanima 152 osobe u 32 obitelji, u Slivnu 81(18), u Splitu 11(4), u Zagrebu 22(10), a u Župi 7(1). Kolijevke su im Rašćane i Slivno.

Staro su pleme u Župi. Otprilike do kraja 17. stoljeća živjeli su u Donjoj Župi. Kada je zavladala kuga za turske i mletačke uprave mnogi su bježali iz naseljenih mjesta u osamu gdje neće dolaziti u dodir s drugima da se ne bi zarazili, ali tako da im je moguće dolaziti u staro boravište obrađivati zemlju. Tako su ima biti postupili i Brnići i Šarići, pa i mnogi drugi. U Donjoj Župi pod Stranom postoji lokalitet koji se zove "Brnića ograda". Neki Stjepan Brnić prodao je to u Brnića ogradi Ivanu Buljubašiću - Piriću. I sada neki Brnići imaju svoje posjede u Donjoj Župi. Dakle, starina im je u Donjoj Župi istočno od Crkve Sv. Ivana, odakle su preselili iza brda Vrana istočno od Šarića.

Prvi put Brnić se spominje u kratkom ljetopisu Tome Juričića u svezi s gradnjom Crkve Sv. Ivana i Sv. Mihovila u tadašnjem Vrdolu (1599-1602), kad su Turci uhitili Matiju Brnića i Tomu Juričića. Približno u isto doba živio je i poznati uskočki vojvoda Juraj Maslarda iz Vrdola (Maslarda je Brnićima bio nadimak). On je sudjelovao s uskocima u niz ratnih pothvata. Da bi udovoljila Mlečanima, Austrija je poslala svoga izaslanika Josipa Rabattu u Senj da „sredi“ pitanje Senjske kapetanije i njihova gusarenja. On je dao ubiti trojicu uskočkih vojvoda 3. veljače 1601. medu kojima je bio i Juraj Maslarda. Za Kandijskog rata u 17. st. spominju se Brnići u Podgori - prvo kao ime a onda kao prezime. Tada neki odseliše u Sumartin na otoku Braču. Za Bečkoga rata 1686. u zagoškom zbjegu spominje se Ivan Brnić sa 7 čeljadi. Tada su još nosili nadimak Maslarda. Duje Maslarda, rođen u Župi 1705., bio je kanonik u Makarskoj. Pri diobi zemlje 1725. u Zmijavcima spominju se i Brnići, pa i danas oni imaju tame svoje posjede. U Stanju duša 1744. zabilježen je Jozo Brnić sa 7 čeljadi i Šimun s 4 člana obitelji. Neki su odselili u Dobro kod Livna. U drugoj polovici 18. stoljeća živjeli su Šimun, Ante i Marko Brnić i od njih možemo pratiti razvoj plemena Brnić. Godine 1860. u župi su tri brojne obitelji. Godine 1940. bilo je u Župi Srednjoj oko 12 većih i manjih obitelji od kojih su 2 ili 3 obitelji Brnić-Levada, a 1990. samo 9 osoba. Kad sam 1997. posjetio Brniće, nađoh tamo još tri (3) osobe.

Prilikom popisa pučanstva 1948. Brnići su se našli u Hrvatskoj na 70 mjesta. Popisano je ukupno 610 osoba u 158 obitelji. Najbrojnija skupina našla se tada u Župi: 86 osoba u 13 obitelj i, što je jedan od pokazatelja da im je upravo Župa kolijevka odakle su se širili dalje. Veće skupine tada su se našle u sljedećim mjestima: Jasenovac 56(19), Kloštar (Crikvenica) 50(13), Račinovci (Županja) 55(10), Zagreb 36(10), na o. Krku na 6 mjesta ukupno 67(21), Nevinac (Bjelovar) 19(4). Bilo ih je po nekoliko manjih obitelji u općinama Jastrebarsko, Poreč, Bjelovar, Novska, Garešnica, Šibenik i dr. (vidi Leksikon prezimena SRH).

Po nadimcima Brnići se dijele na Jakovce, Avlijance i Jurinovce, izvan toga su Brnić - ­Levade koji su nastali od Brnića tako što su nadimak Levada pridružili u sastav prezimena.

Žive na tzv. Brdu između Vrana (753 m) i Lukovca (746 m). Za vrijeme Kandijskog rata u 17. st., narod je bježao u primorje, na otoke ili se skrivao po Biokovi. Tada se u Podgori i Tučepima pojavljuju mnoga plemena iz Vrdola. Tako nalazimo za Kandijskog rata u popisu obitelji u Podgori i slijedeće: "Šarić Ivan (žena Mande)" i "Šarić Stjepan (žena Jakovica), harambaša hajduk i njegova sestra Jura udovica (iz Vrdola)", i "Rudanović, Rudanović rečeni Šarić, Rudanović rečeni Šarić, Rudanović rečeni Vidić i Šarić" - u popisu tučepskih obitelj. Rudanovići su starinom iz Ružića. Kod diobe zemalja 1726. u Zmijavcima, Šarići su dobili imanja. Živjeli su, a tako je i danas, u brdu i u polju. U knjizi "Plemena imotske krajine" fra V. Vrčić, na str. 348 za Šariće kaže sljedeće: "u stanju duša 1744. zabilježena je obitelj Mate Šarića s 25 čeljadi". U drugoj polovici 18. stoljeća postojale su dvije obitelji i to Nikole Šarića i Grge Šarića i od njih smo u mogućnosti kontinuirano pratiti razvoj Plemena Šarić. (Nikolino potomstvo obuhvaćeno je točkama G.a. i G.c., a Grgino točkama G.b. i G.d.). Godine 1860. u Župi se nalaze 4 brojne obitelji. Godine 1990. 13 osoba. Sada u Šarićima stalni boravak imaju 3 ili 4 osobe.

Godine 1948. u Župi je popisano 106 osoba u 15 obitelji. Tada je diljem Hrvatske popisano 4.308 osoba prezimena Šarić u 1032 obitelji. Nalazili su se u 324 mjesta, a puno ih je bilo i po Bosni i Hercegovini. Glavne koncentracije bile su oko sljedećih središta: Zagreb 295 osoba u 106 obitelji - skraćeno 295(106), Šibenik 288(60), Split 222(67), Zadar 273(54), Gospić 181 (44), Vinkovci 135(37), Sinj 120(23), Tučepi 116(23), Župa 106(15), Grabovac 58(17), Šarići (kod Pule) 50(13) itd. (Vidi Leksik prezimena SRH). S obzirom na tako veliku rasprostranjenost toga prezimena, izvorište mu je svakako na više mjesta, a jedno od njih je svakako malo selo Župa.

Nekada su živjeli na nekoliko mjesta u našoj žlibini oko Crkve Sv. Ivana. Crkovna kuća na dnu Takala o kojoj je već bilo dosta govora pripadala je nekada jednoj obitelji Šarića, a neki lokaliteti i sada u svom nazivu nose atribut Šarića, kao "Šarića zidine", "Šarića podići" i dr. Neke zemlje nedaleko od Crkve Sv. Ivana i sada drže u svojem vlasništvu neki Šarići. Šarići iz Župe najviše su odselili u Split, a ima ih puno i u inozemstvu. Pretpostavlja se da je Vrdolska djevica, kojoj je bilo govora, bila Šarićka.

Šarići se po nadimcima dijele na četiri skupine: Plavčići po nekoj Plavki koja je došla iz Bakota, od kojih su neki poslije dobili nadimak Jelici; Markovci po nekom Marku Šariću. Marko je vrlo često ime u Šarića; Đornovci (Vjerojatno od tal. riječi giorno - dan) i Katići po neko nevjesti Katićki.

Za posebne zasluge pri oslobađanju Imotskoga od Turaka (1717), prema legendi, Lelas je dobio velike komplekse zemlje. On se naselio u sredini te velike parcele. U Stanju duša koje je sastavio župnik fra Frano Dorotić 1744. zabilježena je obitelj Grge Lelasa sa 7 čeljadi. Iz Župe su Lelasi selili na razne strane. Uvijek se kod njih rađalo puno djece, a opel su uvijek ostajali na samo jednoj obitelji u Župi. Tako su neki odselili u okolicu Vrlike, a 1948. pri popisu pučanstva u selu Kosore popisano je 182 osobe u 25 obitelji, u Vinaliću 6(1). To bi mogli biti potomci izbjeglica koji su bježali u 17. i početkom 18. stoljeća iz naših krajeva, koje su još tad a držali Turci, u krajeve pod mletačkom upravom. No iz gospodarskih razloga odlazili su i poslije. Godine 1806. u župi Sv. Franje u Imotskom u Stanju duša spominje se Ivan Lelas sa 6 čeljadi uz koje stoji da su iz Glavine Gornje u koju su došli iz Vrdola. Godine 1833. spominje se Marijan Lelas koji je tada oženio Maru Medvidović i nastanio se u Glavini Gornjoj. Tu je 1948. popisano 9 osoba u 4 obitelji. Godine 1860. u Župi je jedna osrednja obitelj, 1940. također jedna obitelj, a 1948. popisano je 10 osoba u jednoj obitelji. Godine 1990. opet jedna obitelj, ali samo s 2 člana. Tako je i danas.

Pri popisu pučanstva 1948. Lelasa se našlo u Hrvatskoj na 12 mjesta s ukupno 314 osoba u 70 obitelji. Veće skupine uz već spomenute popisane su u Omišu 84(17), u Splitu 13(3), u Virovitici 11 (1), u Zagrebu 7(5), u Osijeku 3(1) i dr.

Staro su župsko pleme. U stanju duša 1744. zabilježene su dvije obitelji Bikića i to: Toma Bikić sa 7 čeljadi i Šimun Bikić s 5. U knjizi Stanje duša kao najstariji Bikići zapisani su: Jure, Duje, Ante i Mate koji su živjeli u 18. stoljeću. Godine 1860. u Župi je 5 obitelji. Starina im je u Donjoj Župi u "Bikića stranama" ispod Biokove. Tamo su sada Garmazi, a Bikići su u Gornjoj Župi.

Pri popisu pučanstva 1948. nalazili su se u Hrvatskoj na 40 mjesta, ali većinom u malim skupinama. Najbrojniji su u Župi Gornjoj, što upućuje na zaključak da je i njima kolijevka Župa. Evo nekoliko brojnijih skupina: Karakašica (Sinj) 31 osoba u 3 obitelji skraćeno 31 (3), Kaštel Stari 5(2), Kljake (Drniš) 47(8), Nijemci (Vinkovci) 12(4), Oklaj (Knin) 14(3), Prgomet (Split) 32(7), Split 5(2), 1(-), Štitar (Županja) 19(7),1(-), Trpinja (Vukovar) 8(2), i Župa Gornja 68(14). Popisano je ukupno 332 osobe i 78 obitelji. Neke obitelji su izumrle još ranije kao: Marko Bikić p. Duje (1796-1862) i supruga Jako rođena Baban 1791. bili su bez potomstva.

Staro su župsko pleme. Spominju se za Bečkoga rata 1686. u Zagvoškom zbjegu, kad se prema Cetini Petar Piljević sa dvoje čeljadi. U isto vrijeme među naseljenim Zagvožđanima na području Brela Gornjih i Donjih spominje se Šimun Piljević s osam članova obitelji. Pilj iz Župe oženio je udovicu iz plemena Vrebac koje je izumrlo u Krstaticama i tako se osnovalo pleme Pilj i u Krstaticama, gdje je 1860. postojala jedna manja obitelj. U stanju duša 1744. u Župi se spominju Martin Piljević s troje, Ivan Piljević sa sedam i Jure Piljević sa šest čeljadi.

U knjizi Stanje duša kao najstariji pilji zapisani su Križan i Ivan koji su živjeli u 18. stoljeću. Godine 1860. u Župi su tri obitelji.

Pri popisu pučanstva 1948. u Hrvatskoj su se nalazili na svega 10 mjesta i to: Bizovac (Valpovo) 24(6),2(-), tj. 24 osobe u 6 obitelji i dvije osobe bez stalnoga boravka, Krstatice 3(2), Osijek 2(1), Otok (Vinkovci) 7(1), Runovići 2(1), Split 1 (I), Vrlika (Sinj) 1(1), Zadar 1(1), Zagreb 6(2) i Župa Gornja 16(3),2(-). Popisano je ukupno 67 osoba i 19 obitelji. Kolijevka im je Župa Gornja.

Plemena koja su nestala iz Župe bijahu: Batošići, Glibotići, Vodanovići, Bezari, Gučevići, Karlušići, Bakote, Juričići i Matijaševići. Nestalo je i pleme Pavlinović, ali je iz Rašćana doselio drugi Pavlinović. Glibotić je odselio u Slivno. Nestalo je pleme Prgomet, ali je drugi Prgomet doselio iz Rašćana. Vodanovići su se pripojili Rašćanima i od njih su postali Selaci. Bezari, Gučevići i Karlušići pripali su Krstaticama. U Župi su neko vrijeme postojali i Lendići, ali sad ih više nema. Pretopili su se u Miloše. Lendići iz Vrana su drugo pleme. Oni su odvojeni od Župe i priključeni Rašćanima. Lovrinčevići, Bikići, Pilji i Babani odvojili su se nakon Drugog svjetskog rata i osnovali Biokovsko Selo. U Župi je postojalo i pleme Antonović ili Antunović koje se spominje u najstarijoj sačuvanoj Matici krštenih u franjevačkom samostanu u Zaostrogu.