REPORTERSKE SKITNJE
Piše: Momčilo POPADIĆ
Snimci: Feđa KLARIĆ
Nedjeljna Dalmacija 27. svibnja 1979. godine
To je ta Napoleonova cesta, tj. Marmontova cesta, dio one ceste Knin – Vrlika – Sinj – Trilj – Katuni – Župa –
Vrgorac – Metković – Dobronje – granica Dubrovačke republike, što je sagrađena, tj. probijena početkom 19. stoljeća.
Kasnije je Austrija tu nešto prčkala, a i pokojna Kraljevina Jugoslavija, negdje 1928. godine. Sve u svemu ipak
Napoleonova cesta. Vremena su se mijenjala nabolje, a cesta nagore.
I tek sada, eto, opet radilište na Turiji. A Turija nije mačji kašalj, ni sada, a kamoli zimi. Kada napadnu snjegovi, kada stisne led. Jedan od najtežih prijevoja, kažu šoferi. Oni to najbolje znaju. Strma Turija, divlja, uska i neljubazna.
Spuštamo se serpentinama prema gradilištu i nešto prije kuća, među livadama i oranicama – stado! Turić Manda i Turić Marijan čuvaju ovce, koze, janjce i kozlad, kravu. Lokva kao pojilo i žabe što hitro skaču u zelenu vodu.
Pitamo za cestu, ovaj novi dio što se probija i kako će to biti kad se probije, a Marijan veli: "Dobro će bit, oće!" Jest da trasa ide preko vinograda i livada, ali se i nadoknadilo, kaže.
Baba Manda ima 85 godina i svakodnevno je u paši. Nedaleko, na traktoru sjedi i poteže iz lule Stipe Turić i dobacuje Marijanu: "Moj Marijane, prvi put u pašu pa te slikalo!" Ovce bleje, a janjci skaču i naganjaju se. Vonja preorana zemlja.
Gradilište
Skrećemo sa stare ceste na novi dio. Dižući oblake prašine prolaze kamioni, bušilice brenče, bageri stenju i
buldožeri.
Upoznajemo se sa Štefkom Grbićem, građevinskim tehničarom, šefom ovog dijele gradilišta. Spustio sa sa stijene odakle je gledao kako sve to skupa izgleda u svim pravcima. Dok nas vodi trasom saznajemo od njega: da je riječ o dijelu buduće ceste drugog reda koji će biti dug 4.660 metara s tunelom od 147 metara; da trenutno radi ovdje šezdesetak ljudi sa dvadesetak strojeva; da je investitor SIZ za regionalne i magistralne ceste Split; da radove izvodi "Hidroelektra" (Zagreb); da se radi u dvije smjene uključujući subote i nedjelje; da je gradilište otvoreno 10 siječnja ove godine, a radovi na dionici da su počeli 1. ožujka te da bi sve moralo biti gotovo do kraja godine.
-"Ide li?" pitam jednog bušača.
-"Jašta!" veli.
Tek iz blizine vidljivo ja kako nije riječ o sitnom poslu. Gazimo kroz jedan pa drugi usjek, preko bijelog kamenja zdrobljenog minama, preko šljunka, a uz brujanje, brektanje, zujanje i brenčanje. Sve to skupa pretvara se u nerazgovjetnu buku u oblacima kamene prašine.
Na dionici Turija bit će 120.000 metara kubnih iskopa i 75.000 metara kubnih nasipa, veli Štefko. Penjemo se preko
velikih stijena pa se odranjamo niz nasuta brda šljunka pa opet ispočetka i opet tako dok ne obađemo sve i ne uspnemo
se pred kuću u kojoj je improvizirana kancelarija. Papiri, nacrti, planovi, proračuni, pepeljara krcata opušcima i
cvijeće uvelo u čaši.
Malo iznad ovih kuća nalaze se kuće nekadašnjeg samostana u koji je Marmont dao dopremiti makarske fratre koji su kenjkali u ono vrijeme protiv gradnje ceste. Izmarširao ih je na Turiju veleći im da će u praksi najbolje uočiti kako je to živjeti daleko od putova. Pada mi na um i sjetim se jednog ribara iz Jelse koji je rekao da bi sve one koji se ljute na cijene ribe najradije poslao desetak noći na more pa tek onda s njima strpljivo porazgovarao.Oznojeni smo i suha grla, ali ne može se ničim nadomjestiti ovo zadovoljstvo koje čovjek doživljava gledajući kako se rađa cesta i kako će na mjestu ovih stijena, vrtača i makije za koji mjesec zavijati asfalt i žuriti kamioni.Kamioni i sada prolaze, ali sporo i mučno.
Opet tutnje mine.
"Onda, hoće li na vrijeme sve biti gotovo?"
"Jašta!"
Ljudi, usmeno i pismeno
Spuštamo se prema školi. Vinogradi se polijevaju galicom, krumpiri izrasli, ponetko okopava, pšenica se njiše.
U Zadružnoj prodavaonici Branko Luetić računa, odbija, zbraja, donosi iz magazina, razgovara, raspituje se, presipa i dosipa. Tamnoputi brkajlija pokušava nekome prodati pet prasića koji spavaju u kombiju. Stariji ljudi piju pivo. Žamore djeca u razredima na katu.
Jure Baban, svojedobno nadcestar, ima svoju teoriju o Turiji i novom dijelu ceste i nudi svoj projekt, pomalo uvrijeđen, čini se, što nije konzultiran na vrijeme.
U zbornici razgovaramo sa Franom Luetićem, nastavnikom i tajnikom Mjesne zajednice.
Dobro će ovo doći Župi, ova cesta, kaže, a zatim žali što mladi ljudi sve češće odlaze i ne vraćaju se ili se vraćaju rijetko, onako vikendaški. Više trošimo, kaže, nego što privređujemo.
I spominje poslovicu "Voli oru a konji zoblju". Primjećujem da i konji također oru.
Kod Luke Vuletića sjedimo u hladu pred kućom i gledamo ravno u Turiju, u gradilište, dok se pas Putko vrti oko nogu, a zatim odustaje i liježe u hlad. Kaže Luka da su svi dali bez odštete, dakle poklonili, dio zemljišta koji je bio zahvaćen prilikom proširenja i asfaltiranja dionice od Rašćana do Župe 1977. godine. A sada, kada je riječ o vinogradima, oranicama, pašnjacima i šumi koja je zahvaćena prilikom radova na Turiji da je 17 Župljana dalo svoje zemljište uz naknadu a 21 bez naknade. I on je, dakako, dao svoj dio bez naknade. I nada se, kaže, da će sve biti završeno do 29. studenoga. A zatim, dok srčemo hladnu bevandu od kujundžuše, donosi jedno pismo iz Australije, pismo Nikole Miloša iz Župe. Između ostaloga, u pismu piše:
"Dragi Tetak i Teta.
Primio sam danas pismo od Vas i sve sam razumio. Najdraže mi je čuti da ste Vi o cjela Obitelj dobro i zdravo…
Pišeš radi ceste i zemlje: da ja ta 3 – 4 komada darujem državi za ništa. Ti to predaj i neka se zapiše kao Dar. Baš mi je drago da će tu cestu napraviti. Jučer sam se razgovara sa dva Makaranca i kažu da što je u Župi gadnije ceste nema na svijetu, ali eto napravit će se 1979..."
I tako dalje.
Spominje se još "jedna Kokoš" koju treba gojiti jer će on svratiti 1980., ali to nije predmet ovog razgovora i teksta već, eto, činjenica da i Nikoli Milošu u dalekoj Australiji, u Spearwoodu, pričinjava veselje ova buduća prohodnija Turija, a pričinjava ne manje veselje i Luki Vuletiću koji mu je pisao o tome i dobio ovakav odgovor.Tako je to u Župi, a vrijeme prolazi i već popodne odmiče i krećemo nazad, uzbrdo opet, uz Turiju, još uvijek starom cestom.
Putko trči za nama.Siječe se šuma na mjestu gdje će nova dionica prolaziti, a u polju se prska i okopava.Ostaje dolina za nama i gradilište i Župa i Močni Dolac i zelena grabovina i rijetka žita pa na Dubcima iznenada ugledamo more. Drugačije nego jutros. Kao što je i nebo drugačije, i Magistrala.Vjetar, mlak.
Lijepo je, svejedno, mada drugačije. I lijepo je u srcu. Lijepo jer ovaj dan nije zalud potrošen. Lijepo jer se gradi.