REPORTERSKE SKITNJE

Piše: Momčilo POPADIĆ
Snimci: Feđa KLARIĆ
Nedjeljna Dalmacija 27. svibnja 1979. godine

 
O vrućem jutru, o gradilištima uopće i gradilištu posebno, o minama, Marmontu i fratrima, o kubicima i jednom pismu iz Australije

 

To je ta Napoleonova cesta, tj. Marmontova cesta, dio one ceste Knin – Vrlika – Sinj – Trilj – Katuni – Župa – Vrgorac – Metković – Dobronje – granica Dubrovačke republike, što je sagrađena, tj. probijena početkom 19. stoljeća. Kasnije je Austrija tu nešto prčkala, a i pokojna Kraljevina Jugoslavija, negdje 1928. godine. Sve u svemu ipak Napoleonova cesta.
Vremena su se mijenjala nabolje, a cesta nagore.
I tek sada, eto, opet radilište na Turiji. A Turija nije mačji kašalj, ni sada, a kamoli zimi. Kada napadnu snjegovi, kada stisne led. Jedan od najtežih prijevoja, kažu šoferi. Oni to najbolje znaju.Strma Turija, divlja, uska i neljubazna.

Spuštamo se serpentinama prema gradilištu i nešto prije kuća, među livadama i oranicama – stado! Turić Manda i Turić Marijan čuvaju ovce, koze, janjce i kozlad, kravu. Lokva kao pojilo i žabe što hitro skaču u zelenu vodu.
Pitamo za cestu, ovaj novi dio što se probija i kako će to biti kad se probije, a Marijan veli: „Dobro će bit, oće!“ Jest da trasa ide preko vinograda i livada, ali se i nadoknadilo, kaže.
Baba Manda ima 85 godina i svakodnevno je u paši. Nedaleko, na traktoru sjedi i poteže iz lule Stipe Turić i dobacuje Marijanu: „Moj Marijane, prvi put u pašu pa te slikalo!“ Ovce bleje, a janjci skaču i naganjaju se. Vonja preorana zemlja.
 
Gradilište
Skrećemo sa stare ceste na novi dio. Dižući oblake prašine prolaze kamioni, bušilice brenče, bageri stenju i buldožeri.
Upoznajemo se sa Štefkom Grbićem, građevinskim tehničarom, šefom ovog dijele gradilišta. Spustio sa sa stijene odakle je gledao kako sve to skupa izgleda u svim pravcima. Dok nas vodi trasom saznajemo od njega: da je riječ o dijelu buduće ceste drugog reda koji će biti dug 4.660 metara s tunelom od 147 metara; da trenutno radi ovdje šezdesetak ljudi sa dvadesetak strojeva; da je investitor SIZ za regionalne i magistralne ceste Split; da radove izvodi „Hidroelektra“ (Zagreb); da se radi u dvije smjene uključujući subote i nedjelje; da je gradilište otvoreno 10 siječnja ove godine, a radovi na dionici da su počeli 1. ožujka te da bi sve moralo biti gotovo do kraja godine.
-„Ide li?“ pitam jednog bušača.
-„Jašta!“ veli.
Tek iz blizine vidljivo ja kako nije riječ o sitnom poslu. Gazimo kroz jedan pa drugi usjek,  preko bijelog kamenja zdrobljenog minama, preko šljunka, a uz brujanje, brektanje, zujanje i brenčanje. Sve to skupa pretvara se u nerazgovjetnu buku u oblacima kamene prašine.
Na dionici Turija bit će 120.000 metara kubnih iskopa i 75.000 metara kubnih nasipa, veli Štefko. Penjemo se preko velikih stijena pa se odranjamo niz nasuta brda šljunka pa opet ispočetka i opet tako dok ne obađemo sve i ne uspnemo se pred kuću u kojoj je improvizirana kancelarija. Papiri, nacrti, planovi, proračuni, pepeljara krcata opušcima i cvijeće uvelo u čaši.
Malo iznad ovih kuća nalaze se kuće nekadašnjeg samostana u koji je Marmont dao dopremiti makarske fratre koji su kenjkali u ono vrijeme protiv gradnje ceste. Izmarširao ih je na Turiju veleći im da će u praksi najbolje uočiti kako je to živjeti daleko od putova. Pada mi na um i sjetim se jednog ribara iz Jelse koji je rekao da bi sve one koji se ljute na cijene ribe najradije poslao desetak noći na more pa tek onda s njima strpljivo porazgovarao. Oznojeni smo i suha grla, ali ne može se ničim nadomjestiti ovo zadovoljstvo koje čovjek doživljava gledajući kako se rađa cesta i kako će na mjestu ovih stijena, vrtača i makije za koji mjesec zavijati asfalt i žuriti kamioni. Kamioni i sada prolaze, ali sporo i mučno.
Opet tutnje mine.
„Onda, hoće li na vrijeme sve biti gotovo?“
„Jašta!“
 
Ljudi, usmeno i pismeno
Spuštamo se prema školi. Vinogradi se polijevaju galicom, krumpiri izrasli, ponetko okopava, pšenica se njiše.
U Zadružnoj prodavaonici Branko Luetić računa, odbija, zbraja, donosi iz magazina, razgovara, raspituje se, presipa i dosipa. Tamnoputi brkajlija pokušava nekome prodati pet prasića koji spavaju u kombiju. Stariji ljudi piju pivo. Žamore djeca u razredima na katu.
Jure Baban, svojedobno nadcestar, ima svoju teoriju o Turiji i novom dijelu ceste i nudi svoj projekt, pomalo uvrijeđen, čini se, što nije konzultiran na vrijeme.
U zbornici razgovaramo sa Franom Luetićem, nastavnikom i tajnikom Mjesne zajednice.
Dobro će ovo doći Župi, ova cesta, kaže, a zatim žali što mladi ljudi sve češće odlaze i ne vraćaju se ili se vraćaju rijetko, onako vikendaški. Više trošimo, kaže, nego što privređujemo.
I spominje poslovicu „Voli oru a konji zoblju“. Primjećujem da i konji također oru.
Kod Luke Vuletića sjedimo u hladu pred kućom i gledamo ravno u Turiju, u gradilište, dok se pas Putko vrti oko nogu, a zatim odustaje i liježe u hlad. Kaže Luka da su svi dali bez odštete, dakle poklonili, dio zemljišta koji je bio zahvaćen prilikom proširenja i asfaltiranja dionice od Rašćana do Župe 1977. godine. A sada, kada je riječ o vinogradima, oranicama, pašnjacima i šumi koja je zahvaćena prilikom radova na Turiji da je 17 Župljana dalo svoje zemljište uz naknadu a 21 bez naknade. I on je, dakako, dao svoj dio bez naknade. I nada se, kaže, da će sve biti završeno do 29. studenoga. A zatim, dok srčemo hladnu bevandu od kujundžuše, donosi jedno pismo iz Australije, pismo Nikole Miloša iz Župe. Između ostaloga, u pismu piše:
Dragi Tetak i Teta.
Primio sam danas pismo od Vas i sve sam razumio. Najdraže mi je čuti da ste Vi o cjela Obitelj dobro i zdravo…
Pišeš radi ceste i zemlje: da ja ta 3 – 4 komada darujem državi za ništa. Ti to predaj i neka se zapiše kao Dar. Baš mi je drago da će tu cestu napraviti. Jučer sam se razgovara sa dva Makaranca i kažu da što je u Župi gadnije ceste nema na svijetu, ali eto napravit će se 1979…

I tako dalje.
Spominje se još „jedna Kokoš“ koju treba gojiti jer će on svratiti 1980., ali to nije predmet ovog razgovora i teksta već, eto, činjenica da i Nikoli Milošu u dalekoj Australiji, u Spearwoodu, pričinjava veselje ova buduća prohodnija Turija, a pričinjava ne manje veselje i Luki Vuletiću koji mu je pisao o tome i dobio ovakav odgovor. Tako je to u Župi, a vrijeme prolazi i već popodne odmiče i krećemo nazad, uzbrdo opet, uz Turiju, još uvijek starom cestom.
Putko trči za nama. Siječe se šuma na mjestu gdje će nova dionica prolaziti, a u polju se prska i okopava. Ostaje dolina za nama i gradilište i Župa i Močni Dolac i zelena grabovina i rijetka žita pa na Dubcima iznenada ugledamo more. Drugačije nego jutros. Kao što je i nebo drugačije, i Magistrala. Vjetar, mlak.
Lijepo je , svejedno, mada drugačije. I lijepo je u srcu. Lijepo jer ovaj dan nije zalud potrošen. Lijepo jer se gradi.

Gdje smo?

Upoznajte gdje je Župa Biokovska na karti, te otiđite na virtualnu šetnju kroz njene putove.

Karta...

Virtualna šetnja...

Vremenska prognoza
vremenskaprognoza

Pratite vremenske uvjete na području Župe i okolice.

Vremenska prognoza...

O nama
onama

Kontaktirajte nas, pitajte što vas zanima. 

O nama...