Velika Gospa

Blagdan, 15. kolovoza

Među najomiljenije marijanske pučke blagdane spada ovaj koji obilježava Marijino uznesenje na nebo. Tko god može, za Veliku Gospu nastoji hodočastiti u koje marijansko svetište. Zato su naša marijanska svetišta toga dana puna proštenjara, sva raspjevana u dragoj hodočasničkoj pjesmi, ožarena ne samo ljetnim suncem nego još više žarom, molitvom i pobožnošću. Božji je narod onim svojim vjerničkim osjetilom osjetio da je to dan Marijine slave i zato u molitvi, pjesmi, djelima pobožnosti daje oduška svojoj radosti.

Teologija nas uči da je Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnog začeća. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po završetku njezina zemaljskoga života proglasio je člankom vjere 1. studenoga 1950. papa Pio XII. Iako je ta dogma proglašena tek u novije vrijeme, njoj prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i sama Crkva.

Sveti Epifanije u četvrtom stoljeću prvi je istočni otac koji govori izričito o Marijinu uznesenju na nebo. On piše: "Kako je moguće da Marija svojim tijelom ne posjeduje nebesko kraljevstvo, ona koja nije učinila u tijelu nikakvo ružno djelo, već je ostala bezgrješna?" Prema njemu razlozi bi Marijinom uznesenju na nebo i u tijelu bili u njezinoj potpunoj bezgrješnosti. Na njoj se prvoj i u punini ispunilo šesto blaženstvo: "Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!" (Mt 5,8).

Sveti Grgur Turonski (umro 593) prvi je zapadni crkveni pisac koji izričito govori o Marijinu uznesenju na nebo.

Možemo misliti kakva je bila njihova slava kad su zaslužili čuti njezin glas, vidjeti lice te uživati blaženu prisutnost?" Sveti Toma Akvinski (umro 1274) naučava: "Zbog grijeha su čovjeku bila dana tri prokletstva… Od trećeg je bila netaknuta Blažena Djevica, jer je s tijelom bila uznesena na nebo."

Veliki srednjovjekovni propovjednik sv. Antun Padovanski (umro 1231) u jednoj propovijedi na Veliku Gospu kaže: "Gospodin je uskrsnuo kad je uzašao s desne Oca. Uskrsnula je i škrinja njegova posvećenja, kad je na ovaj dan Djevica Majka bila uznesena u vječnu ložnicu…"

Od XIII. stoljeća pa dalje čitava je kršćanska tradicija jednodušna u vjerovanju u Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom. Učeni papa Benedikt XIV. u XVIII. stoljeću, raspravljajući o blagdanima Majke Božje, piše: "Tkogod se potrudi da prouči stare dokumente, u kojima se ovaj blagdan naziva usnuće, naći će ovaj odgovor: usnuće je i uznesenje jedna te ista stvar." Spomenut ću i velikog pobožnika i teologa kardinala Newmana. Njemu je svetkovina Marijina uznesenja bila naročito draga. On bi svaki put kad bi u Lauretanskim litanijama ponavljao zaziv "Ružo otajstvena", i sam krilima duha zalepršao u nebo slijedeći onamo Mariju uznesenu.

O tome piše ovako: "Marija je otajstvena ruža, a to znači tajanstvena i sakrivena, jer to označuje pojam rosa mystica. Zašto na zemlji ne čujemo da bi Marijan grob bio ovdje ili ondje, meta hodočašća, niti se označavaju i izlažu - kao u slučaju svetaca - Marijine relikvije?

Ako pak postoji koje tijelo - prije svakog drugog dostojno da mu bude posvećena naročita pažnja - onda bi to bilo upravo tijelo naše Gospe.

Zašto je Marija uvijek bila tako sakrivena ruža? Zar je lako prihvatljivo da bi oni koji su bili tako puni poštovanja i brige za tjelesa svetaca i mučenika, zanemarili nju, Kraljicu mučenika i Kraljicu svetaca, samu Majku našega Gospodina? To je nemoguće.

Zašto je ona, dakle, ruža tako sakrivena? Razlog je u sebi jasan: njezino je sveto tijelo na nebu: ono je dignuto sa zemlje." Istini za volju, u Newmanovo tumačenje valja unijeti neke neznatne ispravke koji njegov nauk u biti ne mijenjaju. Na brdu Sionu u Jeruzalemu nalazi se crkva Marijina usnuća iz novijeg doba, gdje je Marija, prema predaji, usnula u Gospodinu. Nedaleko pak od Getsemanija nalazi se njezin grob, danas crkva u rukama pravoslavaca. Dakako da je i prema pravoslavnoj i katoličkoj predaji taj grob prazan jer je Marija, ne samo dušom, vec i tijelom uznesena na nebo.

II. vatikanski sabor u osmom poglavlju Uredbe o Crkvi doslovno navodi riječi dogmatske bule o Marijinu uznesenju Pija XII.: "Napokon je Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu." A zatim izriče kristološku svrhovitost te Marijine povlastice ovim riječima: "Ona je od Gospodina bila uzvišena sa svojim Sinom, Gospodarom gospodara i pobjednikom nad grijehom i smrću."

Veliki pobornik za proglašenje dogme o Marijinu uznesenju, naš zemljak o. Karlo Balić, koji je po nalogu Pija XII. skupljao dokumentaciju Svjedočanstva o uznesenju BD Marije iz svih stoljeća, Rim 1948-1950., tumačeći navedeni saborski tekst, naglašava kristološki vid dogme o Marijinu uznesenju. On doslovno kaže: "Krist, pobjednik grijeha i smrti, zadobiva u Mariji najveću od svojih pobjeda izuzimajući je od grijeha i dajući joj unaprijed - tj. prije općeg uskrsnuća tjelesa - proslavu u duši i tijelu. Time je Marija, uzeta na nebo, jamstvo budućeg uskrsnuća i proslave svih onih koji vjeruju u Krista, a zbog toga isti motiv nade i utjehe za Božji narod u očekivanju parusije."

Narod sa područja Dalmacije štuje Marijino uznesenje na nebo hodajući (mnogi bosi bez ikakve obuće) do Marijinog svetišta u Sinju – Gospi Sinjskoj.