Sveti Jeronim

Blagdan, 30. rujna

Sveti Jeronim se rodio oko 347. godine u Stridonu, mjestu koje se nalazilo u graničnom području Dalmacije sa Panonijom.

Po jednoj teoriji Stridon je bio smješten u Grahovom polju ( BiH), a po drugoj, više vjerojatnoj, na području između Trsata (HR) i Ilirske Bistrice (SLO). Bio je sin ilirskih kršćanskih roditelja, no krstio se dosta kasnije, u Rimu, dok je završavao svoj studij. Tu je polazio školu uglednoga gramatičara Donata, koji ga je uveo u duboko poznavanje latinskih klasika. Jeronim je bio veoma nadareno dijete, ali teške naravi, nediscipliniran i obijestan. Bio je vrlo inteligentan, dobra pamćenja ali neobično osjetljiv, strastven, nepovjerljiva i ljubomorna karaktera.

Za studija u Rimu kroz svoj život očituje dvije težnje. S jedne (dobre) strane, rado zalazi u katakombe i u crkve svetih mučenika, a sa druge (zle) strane, zalazi u lakoumno i grješno društvo. Na kraju kod Jeronima pobjeđuje dobri duh i on se uz milost izgradio u sveca.

Uskoro je Jeronim napustio Rim i krenuo na putovanje u Galiju. Jedno se vrijeme zadržao u Trieru, zatim se vratio na jug u Akvileju, gdje u zajednici provede nekoliko godina. Tada je bio već posve oduševljen za asketski ideal. U to vrijeme već marno proučava Sveto pismo. No kako je bio teška karaktera, došlo je do sukoba i raspada zajednice. Nadvladao je tu kušnju te pošao na Istok, tamo gdje ga je zvao pustinjački i monaški život.

Jeronimu je boravak na Istoku omogućio da u Antiohiji još više produbi svoje biblijske nauke i usavrši se u hebrejskom jeziku. Nakon toga pošao je u Halkidsku pustinju u kojoj su mnogi monasi živjeli kao pustinjaci. Tu je živio u samoći, noćnim bdjenjima, pokori i grozničavu radu. Nije mu bilo lako jer njegova priroda i njegov temperament stajahu u oprečnosti s takvim načinom života. I tako se u njemu razbuktala oštra borba između njegova klasično izobražena duha i kršćanski odgojene duše, između zanimanja za spise svjetovnih i svetih pisaca.

U to vrijeme papa Damaz u dogovoru s carem saziva novi sabor. Jeronim je na tom saboru bio kao pratilac svoga biskupa Paulina. A onda se sa svojim dragocjenim knjigama i rukopisima vratio opet u Rim. Papa Damaz, koji je i sam bio visoko obrazovan čovjek te nadasve pjesnik, veoma je cijenio Jeronima, u mnogim ga stvarima pitao za savjet, pa ga je uzeo i za svoga tajnika. Tada mu je povjerio reviziju latinskoga prijevoda Evanđelja, takozvane Itale. No Jeronim je stvorio novi latinski prijevod cijele Biblije, slavnu Vulgatu. Radio je preko 20 godina, stavivši tako u službu Crkve svoje veliko znanje i svoju izvanrednu kritičnost i radnu sposobnost. Tako je silno došao na glas, dobio na ugledu, da su neki u njemu već gledali budućega papu. No to se predviđanje nije ispunilo.

U vrijeme dok se bavio čitanjem, proučavanjem i prevođenjem Biblije, nije odbio da duhovno vodi slavne rimske dame Marcelu, Paulu, i Eustohiju. Često je dolazio k njima u luksuzne vile na Aventinu i marljivo im tumačio tekstove Svetoga pisma. "Njegova strogost - kako to piše patrolog Hamann –način njegova propovijedanja davala je sigurnost damama i privlačno je djelovala na te pobožne žene. Taj čin izazvao je mnoga ogovaranja i velike kritike.. Jeronim je na sve to znao odgovariti: "Manje bih govorio ženama kad bi mi muškarci o Svetome pismu postavljali više pitanja." Nakon smrti pape Damaza Jeronim odlazi opet na Istok. U Betlehemu je Jeronim osnovao jedan muški samostan, kojeg je sam vodio. Tu je proveo preko 30 godina plodnoga književnoga rada. Dao se na prevođenje svetih knjiga s hebrejskog izvornika, a onda na pisanje komentara pojedinim knjigama. Ti su komentari veoma vrijedni zbog mnoštva povijesnih i arheoloških činjenica. Njegov povijesni spis „De viris illustribus“ (O slavnim muževima), prepun je veoma dragocjenih podataka. Ostalo je 157 Jeronimovih pisama u kojima on daje savjete ljudima koji su se njemu obraćali za pomoć sa svih strana svijeta.

Posljednjih godina svog života Jeronim je mnogo patio. Zdravlje mu se pogoršalo, a počeo ga je napuštati i vid. Iscrpljen, slijep i osamljen, Jeronim je nakon tolikih borbi što ih je vodio cijeli život, 30. rujna 419. (ili 420.) napokon našao svoj mir u Gospodinu. O sebi je u djelu „De viris illustribus“ zapisao: "Bio je ujedno filozof, retor, gramatik i dijalektik te kao poznavalac hebrejskog, grčkog i latinskog trojezičja." Hamann kaže da je Jeronim imao tipične prednosti i slabosti literarno izobraženih ljudi. Sve do konca života vezao je uz najstrožu askezu gotovo bolesnu razdražljivost i pretjeranu osjetljivost. Naročito je bio oštar i pretjeran u svojim polemikama. Pa ipak je taj opori čovjek imao veoma osjetljivu, pa čak i nježnu dušu. To neka potvrdi i ovaj dijalog sv. Jeronima s Isusom.

Pokraj špilje Isusova rođenja u Betlehemu u jednoj pećini učeni je časni starac Jeronim izabrao svoje posljednje obitavalište na zemlji. Onaj koga Crkva štuje kao naučitelja u svojim bi staračkim danima često doteturao do jaslica te u svetom razgovoru s Isusom govorio:

"Dijete moje, kako dršćeš! Radi našeg spasenja na kako ti to tvrdom ležaju ležiš? Što ti mogu učiniti?"

A Isus će na to Jeronimu: "Jeronime, ništa ne želim od tebe! Samo pjevaj: Slava Bogu na visini! Na Maslinskoj gori i na Kalvariji bit ću još mnogo više bijedan."

Tada opet progovori Jeronim: "Dijete, darovat ću ti nešto, dat ću ti sav svoj novac!"

Sa smiješkom na usnama odvraća mu dijete Isus: "Nebo i zemlja su ipak ponajprije moji. Neću tvoj novac! Daj ga siromašnima! Tako ću ga primiti kao da je meni darovan."

No Jeronim govori dalje: "Ali ja bih ipak za tebe samoga htio nešto učiniti i darovati, inače ću od muke umrijeti."

Tada odgovori Božansko Dijete: "Dobro, kad bi mi nešto tako rado darovao, onda ću ti reći što mi možeš dati. Daj mi sve svoje grijehe, daj mi sve nemire svoga srca!"

"A što ćeš s tim učiniti", uzvrati mu Jeronim sav smeten.

Dijete Isus odgovori: "Tvoje grijehe, nemire tvoga srca želim staviti na svoja ramena i odnijeti ih."

Na to Jeronim proplaka: "Dobri Isuse, uzmi onda moje grijehe, uzmi što je moje, i daj mi što je tvoje!"

Jeronim je iz najdubljeg uvjerenja svoga srca rekao: "Tko se predaje Kristu, može umrijeti; no pobijeđen, ne može biti." Jeronimova ljubav prema Svetom pismu, ljubav prema Crkvi i nepokolebljivo nastojanje oko pravovjernosti zaslužuju poštovanje. A svoje slabosti iskupio je pokorničkim životom i mnogim patnjama. Najosebujnija je ličnost među četvoricom velikih zapadnih svetih Otaca koje štuje katolička Crkva.