Blagdan Srca Isusova

Spasitelj, kao i kod prvog viđenja očituje svoju veliku ljubav prema čovječanstvu ovim riječima:

"Gle ovo Srce što je toliko ljubilo ljude te se nije ništa štedilo sve do iscrpljenja i skončanja da im posvjedoči svoju ljubav."

Ono ih je ljubilo do kraja, kako to svjedoči i sveti Ivan opisujući posljednju večeru, pa je prema tome velika poruka u Paray-le-Monialu samo ponovna potvrda onoga što kaže sv. Ivan u Evanđelju:

"Ljubeći svoje koji su na svijetu, iskaza im do vrhunca ljubav." (Iv 13,1)

U ljubavi se Isus nije zaustavljao na pola puta, već išao do kraja.

Drugi je element sličan onome u drugome viđenju. Gospodin se svetici tuži što nije ljubljen:

"A kao zahvalnost od većine ne primam drugo do nezahvalnosti."

Isus te nezahvalnosti označuje podrobnije. One se u prvom redu odnose na stav ljudi prema sakramentu Euharistije. U njemu je Isus predmet prezira, nepoštovanja, svetogrđa i hladnoće. A sve to je tim teže jer se radi o "sakramentu ljubavi".

Isus zatim traži od svetice poseban blagdan u čast svoga Srca.

"Stoga od tebe tražim da prvi petak nakon tijelovske osmine bude posvećen naročitom blagdanu u čast moga Srca, da mu se na taj dan učini časna naknada i otprošnja naknadnom pričešću kako bi se naknadilo za sve nedostatke poštovanja dok je moje tijelo u Euharistiji bilo izloženo na oltarima."

Na svršetku poruke Isus obećaje nagradu svima onima koji budu svetkovali blagdan njegova Srca.

"Obećajem ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji mu budu iskazali tu čast, i koji će nastojati da je i drugi iskazuju."

Eto, to je ta velika Isusova poruka, koje se danas želimo sjetiti, a koju na osobit način izvršavamo kad svečano i po Isusovim uputama slavimo blagdan Srca Isusova. Poruka je to vrijedna da se u njezin sadržaj često zamislimo, da nas ona pomaže te ispuni nekim svetim nemirom kako bismo je što bolje ostvarivali.

Velika poruka dana Margareti Alacoque u Paray-le-Monialu u skladu je s Evanđeljem i zapravo njegova jeka. Ona izriče Božju spasiteljsku volju: Krist je došao i opet dolazi da potraži i pronađe ono što je bilo izgubljeno. Ona nam ponovno naglašava kako je velika Isusova ljubav prema dušama. Ta je poruka dana u vrijeme kad je vjerski pokret janzenizam u Francuskoj ohladio ljudska srca, odvraćajući ih od Božje ljubavi i od primanja Euharistije, sakramenta ljubavi. No, ta Isusova poruka time nije vremenski uvjetovana, već ima trajnu vrijednost koja se sastoji u to­me što nas upravlja prema presvetom Kristovu čovještvu, po kojem imamo pristup i k njegovu božanstvu. Ona nas veže uz Spasiteljevu ljubav tražeći od nas obraćenje te neograničeno pouzdanje u Učitelja, koji je krotak i ponizan Srcem.

Sve je to tako divno da bi trebalo postati predmetom naše neprestane meditacije, da bi u nama moralo razvijati jednu posebnu duhovnost koja se temelji na ljubavi Srca Isusova. Po Paray-le-Monialu i svetoj Margareti Alacoque pobožnost Srcu Isusovu izišla je iz samostanskih zidina i ušla u kršćanski svijet, od privatne postala javna, od Crkve toliko puta i na tako svečan način odobrena i preporučena pobožnost. Objave u Paray-le-Monialu nisu i ne mogu postati predmetom vjere kao one sadržane u Bibliji. No, one su ipak pouzdan i prikladan zov k Evanđelju. One nam ga približavaju pozivajući nas da još više prianjamo uz Isusa Krista, da njegovu osobu nastojimo što bolje upoznati. Pod tim razumijevamo onu spoznaju koja ide u dubine do srca. A samo takva spoznaja dovodi i do najprisnije međusobne ljubavi jer, kako netko reče, samo srce zna pravo govoriti srcu. Čovjek će najbolje razumjeti Krista ako bude upoznao njegovo Srce i bit će najprikladniji za njegovu ljubav ako se bude naučio osluškivati glas njegova Srca.

Dan u koji smo dobili veliku poruku Srca Isusova vrijedan je da ga pamtimo, te da ga uvijek sa zahvalnošću u srcu nosimo. On nam je donio novo svjetlo, on je poslije Duhova u našu povijest unio najviše svetog plamena, koji treba da božanskom ljubavlju zagrije svako srce.