Matica Hrvatska
VLADO GOTOVAC
1941.
Župa Biokovska, 1941.
Prošao je dan. Prošle su prve velike geste. Prošli su prvi burni komentari. Sada je mjesečina. Šapće se. Umiruju
nas. - Prva ratna noć na selu, u dubokoj pozadini, s najčudnijim vijestima.
Sjedimo pred kućom. Nekoliko metara dalje bijeli se cesta što odmah nestaje na jednu i na drugu stranu. Iza nje počinju goleme sjene Biokova, obrubljene blijedim snijegom po vrhovima. Ali on ne hladi naš uzdah u dolini, nepomičan i topao.
Svi smo uzbuđeni; svi malo znamo; svi loše govorimo. Očevo zagonetno držanje samo je službeni izgled komandira žandarske stanice u ratnim prilikama. On tome nema što dodati, ni oduzeti... Odmahuje rukom na vijesti koje mu se čine izmišljenim, služeći se jednostavnim mjerilom čuvara zakona i reda: Lažne su one vijesti koje mogu uznemiriti ljude, izazvati paniku, a istinite su one vijesti, koje smiruju i ohrabruju. To znanje uvijek je djelotvorno i osigurava ugled vlasti.
Jasno se osjeća prisutnost tajanstvenog nemira velikih zbivanja; onog nemira koji izvana još ništa nije promijenio, ali već sve obuhvaća svojim značenjem - bez prestanka pun novosti, za koje se ne zna ni odakle, ni kako stižu. Sav zrak zemlje stalno ih prenosi, podjednako s javnih mjesta i tajnih savjetovanja, s bojišta, iz komanda, vladinih ustanova - naših, savezničkih, neprijateljskih. To ludo znanje narodne lakovjernosti nastaje do mješavine sjećanja, želja i dijelova raspršenih propagandnih opsjena. Ali s nestvarnošću raste njegova uvjerljivost. Rat je tako velik događaj da obične vijesti djeluju besmisleno. Vjerodostojne su samo fantazmagorije.
A našim selom noću i sada lutaju neupokojene duše, promiču vampiri i vile pletu grive konjima. - Bio je tu župnik, bio učitelj, poštar s telegrafom u svom uredu, žandari... Svakodnevno su vozile tri autobusne pruge, u oba pravca; ponekad je visinama proletio zrakoplov - kad bi se pojavio prestajali su svi poslovi, glave su se dizale prateći ga pažljivo pogledom, kao da očekuju njegov pad... Ali noć je ostajala ista, ništa se nije mijenjalo u njezinim događajima. - I rat je u selu građen tom dnevnom sviješću i tom noćnom maštom. Morao je biti čudan, neshvatljiv, da bi doista bio velik i koban. Na suncu vrteći glavom, pod zvijezdama tjeskobno uzdišući, veterani prvog svjetskog rata nisu djelovali uvjerljivo govoreći o užasu. Ako se on i pojavio u vijestima, odnosio se isključivo na neprijatelja.
Mjesec je bio posebno velik te večeri i mjesečina posebno sjajna. Bilo mi je deset godina. Nisam mogao potpuno razumjeti sve što se je govorilo, ali sam osjećao da je silno važno i da se posvuda pojavila neka nova moć - kao što se zbiva u pričama...
Najednom se s ceste, što se nevidljivim zavojima uspinjala prema nama, začuo neobičan štropot. To je neko vojno vozilo, zaključuje moj otac. Svi smo ustali i čekali. Uskoro se pojavio teretni automobil, sa zasjenjenim svjetlima. Polako nam se približio, skrenuo s ceste i zaustavio se pred našom kućom. Njegova buka nije bila samo posljedica starosti, nego i punih guma na kotačima.
U prostoru za teret stajalo je nekoliko prašnjavih vojnika, šuteći. Moj otac je pošao prema vozačkoj kabini, upravo kad su se otvorila vrata i na njima se pojavila oficirska čizma. Kucnule su očeve pete, on se ukočio, ruka je pozdravljala: pred njima je stajao major, odviše mladolik za tako visok čin. Odgovorio je na pozdrav umornim smiješkom i umornim pokretom ruke. Možemo li se kod vas na trenutak odmoriti, gospodine naredniče - upitao je glasom putnika, bez ikakvog prizvuka o velikoj razlici među činovima. Ali moj otac na nju nije zaboravljao. I dalje sav ukočen odgovorio je burno: Ma kako ne, gospodine majore, samo izvolite, ja upravo tu stanujem, samo uđite, izvolite! - Majka je već bila u kući, pojačala svjetlo petrolejke i užurbano poslovala u kuhinji. A onda smo polako ušli major, otac i ja. Susjedi su ostali pred kućom, s vojnicima, koji su poskakali iz automobila.
Uzalud je major pokušavao smiriti uzbuđenje mojih roditelja pitanjima o meni, o našem životu, o selu. On je za moga oca bio odviše veliki događaj, od kojega ništa drugo nije mogao opaziti: ratna večer, visoki oficir u kući - to je ispunjavalo cijelu njegovu svijest.
A major je već znao kraj... i očevo je ponašanje za njega bilo samo bolno opominjanje na ono što se ruši, što nestaje... On nije bio samo umoran od puta, on je bio svladan onim što je neposredno predstojalo - katastrofom koja je u daljini već mrvila zemlju. Na posljednjoj postaji onoga što je njegov čin predstavljao, prizor poštovanja bio mu je nestvaran, a naivnost onih koji su ga upriličili izazivala je samilost i prema njima i prema sebi.
Meni je taj mladi major, tihog i blagog ponašanja bio uzbudljiv i drag - tako različit od svih oficira, koji su povremeno dolazili u pregled žandarske stanice. I kao da je to osjetio, on se u jednom trenutku digao, izišao brzim korakom napolje i odmah se vratio s jednim vojnikom, koji je nosio oveći drveni kovčeg, stavio ga na pod kraj stola za kojim smo sjedili i bez riječi, pozdravivši, izišao; a major mene pogleda osmjehujući se, pređe mi rukom po kosi, onda se sagnu, otključa kovčeg i otvori ga: bio je pun knjiga! Mali Vlado, ovo je dar za tebe, rekao je major.
Izgledao mi je kao neki čarobnjak iz priče... Nisam se micao, nisam govorio; i roditelji su stajali, zbunjeni. Opet sam čuo njegov glas, koji me istodobno budio i nosio dalje u priču... Ti sigurno već imaš knjiga? - upitao je. Ne, nemam, šapnuo sam iz svoje smućenosti. A on je vedro nastavio: Onda sam ja osnivač tvoje biblioteke! To me zbilja raduje! I nadam se da će ona jednog dana biti velika, zar ne?! Hoće, odgovorio sam ne znajući što govorim.
Sve što se dalje događalo - razgovor, večera na brzu ruku pripremljena, opet kratki razgovor - nestalo je u mom uzbuđenom prebiranju po knjigama; zajedno s onim što sam odgovarao na majorova pitanja. Znam samo da me na odlasku poljubio i da sam mu uzvratio bučnim poljubcem, kojemu se on vedro nasmijao. - A onda je automobil štropoćući nestao u noći, zauvijek...
Sačuvao sam i kovčeg i knjige - premda je u ratu gotovo sve što smo imali propalo. I biblioteka je sada doista velika... Pred njom se često sjetim njezinog osnivača, dara koji mi je tek kasnije objasnio njegovo ponašanje... - Dogodilo se ono, što je mladi major očekivao.
Bosanski Novi, 1933.
Stajao sam na vratima, netko me je držao za ruku. Nikad nisam saznao tko je to bio. Stisak je nepopustljivo zabranjivao svaki pokret, svaku riječ. Iz gusto tkanih zastora širio se polumrak. Na sredini sobe nazirao se stol prekriven bijelom tkaninom, koja se u bogatim i brižljivo složenim naborima spuštala i prostirala po podu...
A jedna zraka još žutog popodnevnog sunca završavala se na stolu svijetlo-plavom, pletenom papučicom. Jedino se ona jasno vidjela u sobi, gdje je ležao on — moj mali brat...
Tako smo se zauvijek rastali. Njegov kratki život i njegova smrt za mene su postali ta zraka sunca s papučicom, u polutami, među bijelim naborima... Sve kasnije priče ništa nisu promijenile.
U drugom događaju netko je pao s vrtuljka. Najednom sam se našao pred onima koji su ga nosili između razdvojenog i bučnog mnoštva. Vidio sam njegovu kovrčavu, mokru, slijepljenu kosu i noge koje su visile kao da sjedi na previsokoj stolici... U istom trenutku čuo sam majčin glaas i njezina me ruka naglo povukla, ne popuštajući sve do kuće.
Bio je veliki godišnji sajam. Među šatorima trgovaca nastale su nove ulice, novi trgovi.
Govorio se neki jezik tek sličan našem. Uokolo su prolazile male, svečane povorke, s bubnjevima, trubama, klarinetima... žitelji nekih dalekih zemalja, gotovo nagi ili odjeveni za silne zagonetne i velike događaje.
Na tržnici je otvoren golemi paket. I svi su se skupili da u njemu uživaju, da ga podijele, da uzmu svoj dio njegove radosti. Noć se mogla vidjeti samo visoko gore, gdje su je svi zaboravili. A ovdje su žarulje izbijale po uglovima, u nizovima obilazile krovove, obrubljivale slike i ogledala, svjetlucale iza zastora...
Svi su se glasovi odnosili na isto i obraćali se neprestano istom: jedan jedini val što se uspinjao i oštrio, bučno spuštao u dolinu i razlijevao, zagrcnuo se pohlepno u nekoj svirci, zastao u naglom uzviku — i opet žurio dalje: uvijek radostan u toj sveopćoj razdiobi darova.
Ostalo se zbivalo oko rijeke. Njezina pješčana obala obrubljena žbunjem, prostirala se ispod kuće u kojoj smo stanovali: kao rubac jednim krajem umočen u vodu. A gore se, na prozoru, često pojavljivala majka, bdijući nad mojim golemim graditeljskim pothvatima: opasnim zato što sam ih uvijek sam izvodio.
Sigurno je bilo proljeće: rijeka mutna, brza i stalno nešto nosi — granje, komade drveća, komade tko zna čega, tamo, u daljini. Rijeka je opasna, ona privlači, kaže majka. A ja znam da u njoj žive prozirni oni, koje su vile odvukle. Pojavljuju se opet ponekad na obali, ja osjećam da su tu, iako ih ne vidim.
Odrasli na sve to zaboravljaju kad se voze u čamcu. Galame i objesno vrište ljuljajući ga. Ja među njima sjedim gledajući zlokobnu vodu na dnu čamca. I kad sam napokon uzviknuo:
Vi ste poludjeli — odjeknuo je smijeh i šamar, nastala mala zbrka u kojo se moja uplakana glava izgubila u mirisnom zagrljaju nježne, uspavljujuće mekoće: u jednom od onih oblaka iz priče...
Mrnjavci, 1943.
Bilo mi je dvanaest godina kad sam prvi puta pokapao mrtve: tri njemačka vojnika. U maloj dolini, u treperenju sjenovitog proljetnog jutra, ležali su kraj ceste goli, već mrkih i golemih tijela, sa šljemovima na glavama, šireći nadaleko oko sebe teški zadah. Svezali smo marame preko usta i nosa da bi ga mogli izdržati. A oni su se raspadali na najmanji dodir. netko je pao u nesvijest, ja sam povraćao, ostali su počeli brzo raditi. Predahnuli su malo tek onda, kad su leševi nestali pod prvim slojem zemlje. Skinuli su marame i odmah je glasno odjeknuo nemilosrdni humor seljaka, privodeći kraju surovi pokop.
Svi živi i svi mrtvi bili su raspoređeni u dvije ratne kolone: okupacija u jednoj, otpor u drugoj. Čuo sam da je pobunjeni narod pravedan. Čuo sam njegove razloge. Ali uvijek je u meni nadvladavalo užasavanje: nikad u prizorima patnje, u prizorima poniženja, u prizorima smrti, nisam mogao osjetiti pobjedničku radost. Skrivao sam to i zbog toga bivao sve više usamljen: moleći se, proganjan strahotama.
Prnjavor, 1956.
Jednog dana saznao sam da je Neta još živa. I odmah sam odlučio posjetiti je. Već je prošlo gotovo dvadeset godina od onog predvečerja, kad sam zadnji puta sjedio uz njezine noge, slušajući jednu od tajanstvenih priča... Ali ona je bila među bićima koja ne mogu nestati iz moga života: pojavljujući se sa svakom neobičnom mišlju, sa svim neobičnim doživljajem, sa svakim sjećanjem na djetinjstvo, uvijek kad se spomene bajka ili priča...
Otputovao sam već nekoliko dana kasnije.
Kad sam otvorio vrata na visokoj ogradi dvorišta, u susret mi je došla Izeta, najstarija Netina kćerka. Ona se nije udavala, ostala je s majkom i sada su njih dvije same živjele u cijeloj kući nekad punoj čeljadi. — Začudio sam se ugledavši još toliko lijepo lice, još toliko žive kretnje.
Jest, govorila je, mama je živa... i zdrava... ali više skoro ništa ne vidi... Devedeseta joj je godina, nije ni čudo...
Otvorila je vrata sobe i oboje smo u njima zastali. Unutra polumrak. Neta sjedi na svom starom mjestu.
Tko je? Izeta, tko je s tobom?
Ja — izgovaram uzbuđeno, poluglasno.
Ma tko je to? pita Neta uznemireno i nestrpljivo.
Ne bi nikad pogodila — Vlado! odgovara Izeta smiješeći se kao da je majka vidi.
Neta šuti, sjedi nepomično. Nije se sjetila, pomislio sam, pošao k njoj i kad sam htio reći Gotovac — ugledao sam suze na njezinom licu.
Ništa nisam rekao. Sjeo sam kao nekada do njezinih nogu, s obje svoje ruke uzeo njezinu desnu ruku i poljubio je. Tu ruku koja je tako često počivala na mojoj glavi, — da se ne bih bojao... dok mi je pričala one priče u kojima se susreću živi i mrtvi, nebo i zemlja... Nije me bilo stid što su mi tekle suze, nisam se čudio što Izeta tiho jeca. Onda sam Netinu ruku položio na svoju glavu. A ona je šapnula: Sine moj! Dragi moj!
Zagreb, 1966.