Hajduci su naoružana skupina pobunjenih seljaka kojoj je osnovni cilj nanijeti turcima što veće gubitke te od istih oteti imovinu i podijeliti je sa osiromašenim kršćanskim kmetovima. Djelovali su u 19. stoljeću. Skupine su brojale od pet do deset momaka, na čijem čelu se nalazio harambaša (arambaša). Arambaša je gotovo uvijek imao skupocjenu kićenu odoru i bio je jako cijenjen među skupinom i u narodu.

Hajduci su se skrivali u brdima i tu na pogodnim mjestima, po brdskim puteljcima i klancima, presretali age i begove te njihove bogate poslušnike, oduzimali im plijen a iste vrlo često i ubijali. Narod im je pomagao jer su Turske „dadžbine i nameti“ postali neizdrživi, ali su kod pružanja potpore trebali biti vrlo oprezni, jer ako bi bili otkriveni to bi platili glavom.

Družine su se skrivale i u Biokovskim pećinama odakle bi kretali u gerilske akcije diljem Hercegovine. Tamo su Turci još dugo ostali na vlasti nakon što je Imotska krajina potpala pod austrijsku upravu. Narod je bio bez posla, i bos i gol pa su mnogi u hajduke krenuli jer im je to bio jedini način da rasterete siromašnu obitelj.

Mnogi nisu išli u hajduke da čine zlo, ali kad se neuk čovjek jednom odmetne od ljudskoga društva i oslobodi svake vlasti, on počne jedan uz drugoga i zlo činiti. Tako su neke hajdučke družine počele da unesrećuju i svoj narod. Narodni pjesnik pjeva o hajdučkom junaštvu i o tome kako su dočekivali Turke dok nose novce od ubranih nameta. Ali kako je toga sve manje bivalo počeše da dočekuju domaće trgovce i slučajne putnike, pljačkaju ih ali ne likvidiraju.

Krenuli su i na kuće domaćeg puka gdje su gazdovali dobrostojeći domaćini poharavši sve redom: od novca, zlata, robe i oružja. Ako bi domaćin bio slabe ruke ili sakrio plijen odvodili bi mu sina ili brata i ucjenjivali otkupninom.

Pravi hajduci to nikada nisu radili i nikada nisu ubili nevina čovjeka . Samo je pravih hajduka bivalo sve manje. Harambaše bi obično u selu imali svog saveznika „jataka“ koji bi za njih vršio pregovore. Jatak bi došao u bogatiju kuću i zatražio ono što bi ajduci rekli. Domaćina bi uputio na mjesto u planini gdje mora donijeti „porez“. To bi obično bilo ili pečeno janje ili ovan, mišina vina, tikvica rakije a obavezno i dva kruva sa komina. Ako gazda ne izvrši obavezu sutra mu gori pojata a znala je platiti i kuća.

Najpoznatiji hajduk koji je posjećivao Župu i Biokovu bijaše Andrijica Šimić. Pričali su mi stari da je bio čvrst i „brz ko zmija“. Kažu da je mogao smjesta preskočiti magarca i daje smjesta skočio na dvanaestu skalinu pred kućom Bepa Luetića. Kao djeca i mi smo prolazeći Biokovom pogledavali po pećinama tražeći skriveno blago koje je, po pričama župljana, oteo Turcima i u pećini negdje oko Malog Osova sakrio narodni junak, legendarni hrvatski hajduk Andrijica Šimić.

Andrijica Šimić rodio se u Alagovcu kod Gruda u Hercegovini 02. listopada 1833. godine. Umro je 05. veljače 1905. u Runovićima. Za života je postao legendom među Hrvatima u Dalmaciji i Hercegovini. Vjerovati je da je njegova hajdučija ohrabrila hercegovačko pučanstvo da u Gabeli digne ustanak protiv turskih vlasti. Dugo je uspijevao umaći i turskim i austrijskim vlastima, ali je uhićen u Runoviću u kući obitelji koja ga je izdala za tisuću dukata u zlatu. Nakon što je uhićen 33 je godine proveo u austrijskom zatvoru u Kopru. Po izlasku iz zatvora htio je svratiti do domaćina koji ga je izdao i da mu za to oprosti. Ivan Garac njegov izdajnik nije dočekao susret sa svojom žrtvom. Umro je par dana prije. To je očito puno dirnulo Andrijicu da ga je izdala snaga i volja za životom. Zadnje riječi su mu bile:

"Draga moja braćo, Imoćani,

moji su se izbrojali dani.

Teško mi je osvetu premostit,

al još teže tuđinu oprostit.

Al za ljubav Krista raspetoga,

svim opraštam od sveg srca svoga."

Pokopan je tu u Runoviću do groba svoga izdajnika. Čitavo vrijeme svog boravka u zatvoru i dugo nakon svoje smrti ostao je velikom legendom hrvatskog puka kako u Hercegovini tako i u Zabiokovlju.