Vile su dobri duhovi biokovske mitologije, djeve u bijelom, koje neumorno plešu na mjesečini zavodeći mlade i zgodne momke. One su nezaobilazan dio folklora našeg kraja. U Dalmaciji žive u njenim kamenitim planinama, a jedan od njihovih stanova je i u nepristupačnim vrhovima naše Biokove. Narod ih zove „Vile kamenjarke“. Nastale su tako što bi Bog nekrštenu djecu uzeo i za kaznu roditeljima pustio da lutaju planinom. Neke od vila mogu imati čak i krila, a predaja kažu da onaj koji čuje njihovo pjevanje, više ga ne zaboravlja.

One žive u oblacima, na zemlji, u vodi i moru. Na oblacima one grade fantastične dvorce. Oblaci su im mjesto za igru i odmor. Tu su najsigurnije.

Gorske vile imaju veliku ulogu u svim atmosferskim pojavama. Gospodarice su oblaka, skupljaju ih, proizvode buru, čuvaju svoje područje od krupe, imaju vlast nad munjama i gromovima. Vila rađa samo vilu, a kad zanese sa čovjekom, to dijete rodi u planini ili ga rodi u dvorištu kuće djetetova oca da to vide svi ukućani. Tada nepovratno odleti s djetetom u naručju. Dijete hrani mlijekom divljih koza. Odrasle vile obožavaju jesti med, maslo i janjeće meso.

Narod priča da vile otmu i jedu onu hranu koju netko zataji da ima. Zato ovdje narod nije škrt, uvijek ponudi jelom gladnoga, vjerojatno vjerujući da će tu hranu koju zataji ionako uzeti vile. One nikada ne jedu na istome mjestu, biraju najopasnije kamene litice, skrovite proplanke i najviše krošnje biokovske bukve.

Biokovske vile su po svojoj prirodi Gorske vile, zavlače se u jame i pećine, pokazuju se na polama (liticama) krševite planine kako pred zrcalima češljaju svoje dugačke kose i pletu ih u vjenčiće i pletenice. Često bi prele vunu i tkale zovnice, pjevale i dozivale, a istodobno i čarale svojim pogledima, a onda nestajale u sumaglici i bezdanu.

Ako ih u njihovim užicima netko iznenadi brzo se pretvore u pticu a nerijetko i u staru babu. Ove vile nisu zle, pate za toplinom i društvom pa se znaju pomiješati sa stadima koza i ovaca. Često bi znale kriomice prespavati uz čobane. To su nježna bića kojima jednostavno uvijek nedostaje ljubavi i topline. Nisu sve vile iste pa se po svojem karakteru dijele na dobre i zle ili kako narod kaže na „crne i bijele vile“. Zle vile se pretvaraju u zmiju i tada su vrlo opasne. Tko može zaboraviti slikovite priče naših baka i djedova o zlim crnim vilama koje su po njima bacale kamenje. To na njihovu sreću nije bilo često. Vjerovanje u postojanje bijelih i crnih vila najizraženije je bilo kod čobana koji su stoku čuvali po vrletima Biokove. Crna vila se u narodnim pričama rijetko opisuje, a za bijelu kažu da je obučena u svilenu prozirnu haljinu, duge zlatne kose, rumena je kao jabuka, visoka, hitra hodom i letom, prelijepo oblikovanog tijela sve do koljena. Od koljena na dolje vidi se par konjskih kopita. Nisu ih svi vidjeli kao rumene i sa kopitom na nogama jer postoje uvjeravanja da su bile božanski blijeda lica a donji dijelovi nogu su im bili kozji papci.

Budući da ludo vole ples, okupljaju se redovito na određenim mjestima i pod blijedim svjetlom upaljenih baklji plešu u kolu. Onoga tko ih za vrijeme plesa primijeti spremne su pretvoriti u stijenu ili drvo. Znaju ga i odvesti sa sobom i škakljati sve do smrti. Na mjestima gdje vile plešu izrastaju gljive i stvaraju čudesne krugove gljiva po našim planinama. Ranom zorom po njih dolaze vilenjaci koji ne smiju zateći mladiće u vilinskom kolu, jer će ih gadno kazniti. Inače se priča da vilenjaka ima jako malo i da su dobroćudna bića, robovi vilama.

Najslikovitiji prikazi vila spajaju se sa bijelim jutarnjim oblacima koji lagano, lebdeći iznad Biokove, nose razdragane vile, čija raspuštena kosa češlja vrhove gustih jelovih šuma.

Volio je ovaj narod vile što se moglo vidjeti sa koliko su strasti i divljenja o njima pripovijedali.

Oni koji su proučavali vile kažu da su ove biokovske bile najzgodnije i najljepše. Nije ih se smjelo dirati, niti gledati kad se presvlače, nije se smjelo ometati njihovo nerazgovjetno pjevanje, a posebne ne na njih bacati kamenje.

Priča se u Župi kako je jedan čoban iza brda vidio vilu kako silazi u jednu od mnogih biokovskih jama. Uzeo je kamen i bacio ga u jamu da je prestraši.

Kažu da je vila odozdo vratila kamen ravno u njegova usta koja su se tada zaokrenula prema leđima. Tako unakažen dočekao je starost a narodu je poslana poruka da se u vile ne smiju dirati.

Vile strašno vole jahati, uvečer dolaze u štale i biraju najbolje konje. Uzjašu ih i po čitavu noć jure na njima duž livada i polja. Ujutro ih vrate znojne i izmorene, gusto ispletene grive i repa.

Pričaju ljudi da bi kasno uvečer prije spavanja pošli dodatno nahraniti konja zbog sutrašnjeg oranja. Znalo se dogoditi da ga u štali ne bih našli. Nisu oni za to brinuli jer su znali da su ga vile odvele. Problem je bio taj što sutra nema oranja jer se konj vrati umoran. Međutim to se vilama nije uzimalo za zlo jer su one znale nagraditi onoga tko im dobro učini. Pazile su na ovaj narod lebdeći iznad planine, pjesmom omamljivale momke i čuvale ovaj kraj od svakog zla. Zaklele su se na stotinu godina da će čuvati planinu i narod i onda su nestale.

Iako najzgodnije gorske vile bile su i opasne! Znale su biti dobre, ali i vrlo pakosne. Nitko se ne bih usudio poći na Biokovo brati ljekovite trave jer bi ga vile u jamu bacile. One svoju moć nad ljekovitim biljem nisu dijelile ni sa kime. Jedinu privilegiju imali su njihovi pobratimi, oni koji bi nedjeljom za punog mjeseca pošli u planinu i oko sebe metlom ocrtati krug, u njega staviti konjsku balegu, konjski rep i konjsko kopito. Mora triput zahukati, triput obići oko kruga i izgovoriti: "Oj, vilo, moja krvna sestro, tražeći te prošao sam devet šuma, devet brda i devet utvrda. Priđi i postani mi posestrimom." Takvih je bilo malo, jedino oni su razumjeli govor vila i imali su moć poznavati trave te njima liječiti ljude.

Vile vole pomagati slabijima i ne vole nepravdu. Znaju usput planinom ostavljati hranu umornim putnicima. Znale bi spašavati i malu djecu a jednog iznemoglog dječaka podojila je vila i od tada je izrastao u najjačeg mladića u kraju. Kad njima netko pomogne one na dobrotu redovito odgovaraju dobrim.

Zle ljude koji im žele napakostiti nemilosrdno kažnjavaju.Vole se družiti s mladićima, ali se ljute i osvećuju kada se ovi hvališu da su sa njima vodili ljubav.

U stara vremena ljudi bijahu dobri, vile su im pomagale njive orati, polja žeti, ogrjev nositi, korov plijeviti, stoku hraniti, kuće graditi. Pomagale bi dobrim ljudima tako da su noću obavljale poslove koje oni ne bi stigli obaviti danju. Zle ljude kažnjavale su tako da bi na njih bacale prokletstvo. Voljele su pjesmu,a mrzile buku. Tuge nije bilo, jer svuda i u svemu su vile pomagale.Jedno je bilo srce svih ljudi, jedna volja, jedan običaj, jedan zakon.

Vjerovale su vile tim ljudima ali ih oni iznevjeriše. Čobani baciše svirala i pjesma je utihnula. Zlatno doba je prestalo. Tada su i puške zapucale i narodi se zaratili. Nered i buka zavlada ovim krajem a to su vile najviše mrzile.

Od tada nestade vila iz naše Biokove, vjerojatno pronađoše neki mirniji kutak svijeta gdje se narod još uvijek zna veseliti i zapjevati, gdje ne vlada mržnja i pohlepa, već ljubav i razumijevanje.Postoji u narodu još uvijek iskra nade da bi se jednom ipak mogle vratiti u ovu prelijepu planinu. Sa njima će se vratiti naši snovi i nestale vizije, vratiti će se i naša zaboravljena pjesma.Postati ćemo ono što jesmo, dio onog kamena kojim vladaju samo vile, najpošteniji vladari u našoj povijesti, vladari koji nisu tražili ni krunu ni plaću od naroda kome su služile.Čuvale su svoj narod i svoj kraj i tako će vjerujte opet biti.

Pojavit će se ponovo usamljene ili udružene, snene ili razigrane, razletjeti će se stvarne i mitske krasotice po biokovskim stijenama i liticama, zavlačiti se u jame i pećine, skrivati se po stablima, pozivajući na ples u vilinskom kolu ili pak na očijukanje u studenim i snijegom pokrivenim planinskim vrtačama.